fbpx

Maja Klarić je pjesnikinja, urednica i književna prevoditeljica. Taman kada su mediji počeli nešto aktivnije izvještaji o tome što se događa u Amazoni, Maja je otputovala u Brazil. Dva mjeseca je boravila na otoku Itaparicu, gdje je institut Sacatar po prvi put održao ekološko-umjetničku rezidenciju.

Pri dolasku u Salvador, Maja je napisala: “Naših 6 glava pokušat će dati svoj doprinos rješavanju ili barem privlačenju pažnje na neke od gorućih ekoloških problema s kojima se suočava ova zajednica: uništavanje koraljnog grebena oko Itaparice, zaštitu ostataka drevne Atlantske šume i obruča mangrova na otoku, koristeći umjetnost i edukaciju kako bi potaknuli lokalno stanovništvo na ekološki način življenja i održivo upravljanje okolišem koji ih je darovao s toliko mogućnosti i ljepote.”

Sve ovo, ali i jedan Facebook post u kojem je Maja napisala: “Moja pjesma možda neće promijeniti svijet. Ali može promijeniti tebe. A ti si svijet.” bili su razlog da kao urednica Femisfere zamolim Maju za mali izvještaj iz ekološko-umjetničke rezidencije, a divnu priču koju je napisala pročitajte u nastavku:

Moja definicija raja

Prvi put kad sam bila na umjetničkoj rezidenciji imala sam 27 godina i jednu
objavljenu knjigu („Život u ruksaku“, AGM, 2012.) Moja književna karijera polako je poprimala obrise i mogla sam već naslutiti kojim bi putem mogla krenuti, odnosno u kojem ću je ja smjeru pogurati da se razvije. Dobila sam UNESCO-vu stipendiju za dvomjesečni boravak na otoku Itaparica nasuprot Salvadora u Bahiji, povijesno i kulturno najraznolikijoj državi u Brazilu. I ne znajući što me tamo čeka, sjela sam na avion i otputovala.

Tamo me dočekao raj – predivno imanje tik uz ocean s pogledom na ostale otoke u
golemom Zaljevu Svih Svetih i na Salvador, nekadašnji glavni grad Brazila i glavnu luku u koju je dopremano roblje iz Afrike. Afrikanci su ovdje ostavili duboke tragove. Zajedno s ostalim umjetnicima na rezidenciji, vršnjacima iz Bocvane, Afganistana i Južne Koreje, upoznala sam candomblé, afro-brazilski religijski kult čiji se mistični obredi izvode na jorupskom jeziku i u kojem se štuju orixe, božanska utjelovljenja sila prirode. Posjećivali smo Salvador, takozvanu „Malu Afriku“, dom najbrojnijoj populaciji crnačkog stanovništva izvan afričkog kontinenta.

Maja Klarić

Na imanju smo imali sve što smo mogli poželjeti – hladovinu palmi, majmune i paunove, blizinu mora, studio za rad, tri obroka dnevno… Usprkos svemu tome, vrlo smo brzo uvidjeli da je na tom mjestu teško pronaći teme i motive na kojima bi se trebao zasnivati naš umjetnički rad. Bilo je potrebno preskočiti zid koji je dijelio naše imanje od ostatka otoka, od pravog Brazila.

U prozračenoj hladovini velikog manga
U dnu pustog gradskog trga
Izobličenog vrućinom
Koja prži sjene rijetkih prolaznika
I ostatke sinoćnje zabave
Starac polako plete mrežu,
Oko po oko.
Jangade su pristale,
Nepomične na moru bez vjetra
I svi su se mornari razbježali po rashlađenim sobama.
Tamo gdje smo mi
Daleko od prosječnog stanovnika ovog mjesta
U besprijekorno izoliranom skrovištu od Brazila
Sve su mreže već ispletene
Sve su ribe ulovljene i spravljene u moquecu
I sve što ovo mjesto čini onim što jest
Savršenoj je u finalnoj izvedbi
O kojoj se više nema što reći.

(Iza kulisa, „Quinta Pitanga“, VBZ, 2013.)

Poezija nastaje kad zagrebemo ispod površine

S druge strane ograde polako su se počele nazirati priče. Tek sam tada mogla reći da
sam doista doputovala u ovu zemlju. Upoznala sam Jorgea koji je nekoć radio u školi, a sada lovi rakove po plaži i prodaje ih na lokalnoj ribarnici, a kojega su, jednom jedinom prigodom kad je uspio skupiti dovoljno novaca da ode posjetiti rodbinu u Americi, zamijenili za slugu vlastitoj obitelji. Primijetila sam da se s velikih jumbo plakata diljem zemlje smiješe samo bijela lica i da na višim pozicijama u bilo kojim institucijama uglavnom nema mjesta za crnce.

Brazil

Primijetila sam beskućnike kojih u Salvadoru ne manjka i koji se smucaju po istim onim ulicama na kojima mi izvodimo umjetničke performanse. Shvatila sam da, ako mislim išta napisati o ovoj zemlji i ako želim da moj tekst bude vjeran prikaz stvarnog stanja, moram izaći izvan okvira umjetničke rezidencije i provoditi vrijeme s ljudima, istražujući. Bacila sam u koš sve što sam dotad napisala i krenula ispočetka. Tako se rodila „Quinta Pitanga“ (VBZ, 2013.), moja druga zbirka poezije, napisana na istoimenoj umjetničkoj rezidenciji, zbirka svojevrsnih portreta ljudi Bahije, zbirka pjesama o njihovim svakodnevnim životima i mojoj nemogućnosti
da pišem onda kad je sve oko mene savršeno, kad mi je sve što trebam pruženo na dlanu, unaprijed odlučeno umjesto mene, zbirka čiji je zaključak da poezija nastaje tek onda kad zagrebemo ispod površine i sagledamo realno stanje svijeta. Tako sam naučila da su umjetničke rezidencije savršena kulisa za uređivanje, slaganje i dovršavanje tekstova, ali da se prave priče kriju izvan i uokolo njih.

Sedam godina poslije, evo me opet na istom otoku. Sada iza sebe imam već 4 knjige i petu u pripremi, a stara „Quinta Pitanga“ samo što nije ugledala svoje brazilsko izdanje. Ovoga puta naša rezidencija nije samo umjetnička – ona je i ekološka, kako je stajalo u raspisu natječaja potaknutog klimatskim promjenama i svime što se svijetu dogodilo u međuvremenu.

Brazil – onečišćena obala

Što je uopće ekologija?

Sada dolazim s mnogo više književnog iskustva, ali sam svejedno opet u istom položaju, opet na svojevrsnom početku. Postavljam si pitanje: Što je uopće ekologija? Kolika je moć pojedinca da utječe na globalne probleme? Štoviše, kolika je moć umjetnika da doprinese pozitivnoj promjeni i učini išta iole značajno za očuvanje okoliša? Imaju li smisla naši performansi, naša čitanja u šumi, naše izložbe fotografija i projekcije angažiranih filmova? Ima li smisla ta mala borba pojedinca s vlastitim ekološkim otiskom? Ili je posve naivno vjerovati da će to ipak pridonijeti globalnoj promjeni u budućnosti? U rukama nemamo moć da donesemo zakone i prisilimo svijet na poslušnost i predanost očuvanju okoliša, ali imamo olovku, kist, kameru, fotoaparat… Znači li to išta, može li pomoći? Opet na početku, otvaram vrata našeg besprijekorno uređenog imanja i izlazim, niz ulicu se kotrljaju boca guarane i dvije slamčice.

Promocija nove knjige

Maja je dosada objavila tri zbirke putopisne poezije – Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema (Fotopoetika, 2016.) o hodočašću Camino de Santiago koji je prehodala 2010. godine. Trenutno je na promotivnoj turneji s novom knjigom “Približavanje zore: Put 88 hramova”. Poezija joj je prevedena na engleski, talijanski, španjolski, mađarski, grčki, portugalski i farsi.

Maja Klarić knjige
Knjige Maje Klarić

Pratiti ju možete na Facebooku Maja Klaric, putopjesnikinja i Instagramu @geopoetry.maja

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!