fbpx

Tamo negdje 2017. godine došla sam na ideju da bih pokušala baviti se trčanjem. Moji su počeci bili vrlo neobećavajući; nisam bila u stanju pretrčati 300 metara u komadu. Nisam znala ništa o tome kako se trči i trenira, stoga sam postala član jednog zagrebačkog triatlonskog kluba i malo po malo učila, pokušavala i postepeno povećavala kilometražu i tempo. Sudjelovala sam na nekoliko cestovnih trkačkih utrka na 10 kilometara te završila nekoliko kratkih triatlonskih i trail utrka, te jednu ultru na Medvednici.

Jedna trail utrka, dva osobna cilja

Kada se god radi o cestovnim utrkama i kraćim kilometražama, sve uvijek završi unutar sat dva. Uvijek sam okružena mnoštvom ljudi iz publike, drugim natjecateljima i volonterima na stazi, a vrlo sam često trčala sa svojim suprugom. Međutim, kada je riječ o duljim trail stazama, dobar dio puta ostanemo sami s prirodom i svemu onome što nam ona donese, uglavnom u obliku raznih iznenađenja i nepredvidivih situacija. Uvijek sam se u periodima krize, mentalno i
emotivno oslanjala na podršku i prisutnost svog supruga.

Iz tog sam se razloga odlučila prepustiti jednom drukčijem iskustvu kako bih vidjela kako ću se snaći, kako ću se osjećati i što sam sve sposobna izdržati ako kroz to sve jednom prođem SAMA. Odlučila sam se prijaviti na jednu srednje dugu trail utrku s ciljem da je istrčim posve sama i da na cilj stignem sretno i neozlijeđeno. Drugi prioritetni cilj bio je pokušati stići unutar vremenski zadanog okvira – 6 sati za 28 km te savladati 1400 m visinske razlike.

Strahovi prije same utrke

Prijavila sam se tako na Žumberak Trail, utrku međunarodnog karaktera, koja, ako se završi u vremenskom limitu bilo u dužini od 28 km ili 57 km, donosi bodove i kvalifikaciju za druge veće utrke poput UTMB (Ultra-Trail du Mont-Blanc). To dovoljno govori o ozbiljnosti i težini staze. Za utrku sam se pripremala mjesec dana. S obzirom na to da nisam ciljala na brzinu i konačan poredak na rang listi natjecatelja, već samo da je završim, bila sam fokusirana samo na to da provedem čim više vremena trčeći i hodajući po prirodnim, neravnim stazama te skupljala kilometražu u nogama.

Kako se približavao dan utrke, rasli su i strahovi: hoću li ja to stvarno izdržati, jesam li si zadala cilj kojem nisam dorasla, jesam li premalo trenirala i podcijenila stazu, što ako se ozlijedim, što ako krivo skrenem, hoću li se znati orijentirati, što ako neću završiti unutar zadanog vremena itd. Odmah ću reći da pitanja jesu na mjestu, ali niti jedan od ovih strahova ne bi trebao dominirati nad svim ostalim osjećajima i tako poljuljati vjeru u sebe.

Ne smije se previše analizirati

Istina je kako se svaki od navedenih neželjenih scenarija može dogoditi te se događaju ponekad svima, no oni ne znače smak svijeta. Oni su tu da učimo na njima, rastemo, napredujemo i postajemo bolji. Moram se zahvaliti svom suprugu koji mi je tijekom priprema stalno ponavljao da će sve proći super samo da ne uključujem previše taj svoj mozak. Onaj koji sve previše analizira i stvara nesigurnost.

Na samom sam startu imala to na umu i u sebi mantrala: ti to možeš, bit će sve ok, samo se opusti i trči. I tako smo krenuli, nas dvjestotinjak hrabrih duša. Već se na prvome kilomentru dalo zaključiti koliko je staza mokra i skliska od vlage i kiše od dana ranije. Morala sam samu sebe uvjeravati da ne brzam odmah potaknuta adrenalinom i kako je trčati opreznije bolja varijanta.

Prvi kilometri utrke

Prvih par kilometara proteklo je sasvim školski što se moje izvedbe tiče. U jednom smo se trenu na stazi izmiješali s ekipom koja trči ultru. Projurili su pored mene na strmoj uzbrdici, ostavivši me samu da razmišljam iz kojeg su svemira dospjeli jer ja tom brzinom trčim po ravnici. Ja sam se pak držala školskog pravila – trčala sam ravnice i nizbrdice, a dulje sam uzbrdice hodala. Pri tome sam pazila da ne hiperventiliram. Nakon 15 kilometara uslijedio je najteži, najdulji, najstrmiji uspon do Japetića. Ipak sam hiperventilirala.

Staza je bila toliko strma i sklizava da sam se na nekim mjestima ‘propentrala’ četveronoške. Velik je propust bio što nisam nikada trenirala sa štapovima i to me dobrano koštalo energije. To je bila lekcija za naučiti. Tu me i donji dio leđa počeo neugodno boljeti. Mislila sam da će mi leđa puknuti napola. Tako mi i treba kad zanemarujem vježbe za taj dio tijela i nemam štapove za hodanje. Uspon je trajao cijelu vječnost, barem se meni tako činio. Već sam postala nervozna. Rekoh samoj sebi da svaka uzbrdica ima svoj kraj, osim ove. Okrenem se iza sebe i vidim samo provaliju a ispred sebe još više uzbrdice.

Trening

Pravi sportski duh i prva kriza

U mojoj je blizini hodala još jedna žena. Svako bi malo zastala te se objesila na štapove da malo dođe k sebi. Kaže kako razmišlja da se skine sa staze. No, nekako je ipak ‘ispenjala’ sa mnom. Tješile smo jedna drugu. To je sportski duh. Mislim si: “Samo neka završim ovu uzbrdicu, kasnije ću sve odhodati, boli me briga za vrijeme i za sve, ne mogu ja više trčati nakon ovog.” Tu sam doživjela i prvu krizu. Krenula su pitanja – što je meni ovo trebalo, zašto nisam ostala doma kao svi normalni ljudi, koji je idiot postavljao ovu stazu, i tako dalje.

Dok sam tako sama sebi ljutito ‘brundala’, uzbrdici je došao kraj. Napokon malo ravnice! Napokon staza za normalne ljude! Polako dolazim k sebi. I počnem dalje trčati. Rekoh samoj sebi: ako ćeš ovdje na ravnome hodati, onda si stvarno bezveze. Evo mene na 17. kilometru, trčim kao da mi nije ništa i pomislim si da ipak nisam za baciti. “Not so good, not so terrible.”

Teška, ali zabavna dionica staze

I onda je došao na red famozni 18. kilometar na kojeg su nas na brifingu prije starta upozoravali. Kažu oni nama: malo je skliska staza, strma je i ne brzajte. U stvarnosti je blato bilo do koljena, a staza pak strmina koja ne dozvoljava obično hodanje. Sve je bilo zatrpano granjem i kamenjem. Izvadim ja dva štapa iz tog blata da mi posluže za održavanje ravnoteže i nastavim proklizavati po tom strmom blatu poput skijaša na slalomu. Moram priznati kako mi je na kraju ova dionica bila superzabavna!

Sada se nalazim pod vrhom Japetića. Izmorena, nisam baš fokusirano pratila oznake i krivo sam skrenula. No, spasilo me što je bilo još ljudi koji su se vraćali tim putem. I sami su bili krivo skrenuli. Uštedili su mi vrijeme i energiju. Bila sam im zahvalna jer sam, za razliku od njih, zalutala samo tristo metara. Želudac mi se sada već zalijepio za kičmu od gladi, dok mi je u isto vrijeme bilo mučno od fizičkog napora.

Prvo stajanje i konačno cilj

Na Japetiću sam prvi puta stala, pojela lubenice, banane, breskve, Nutelle s keksima i nakrcala se elektrolitima. Nakon pet minuta sam osjećala sam kao da ću od unesene količine šećera poletjeti te sam nastavila trčati dalje svojom stazom niz uzletište za paraglajdere na Japetiću. Bila sam zadovoljna svojom dotadašnjom izvedbom . Zadnjih sam nekoliko kilometara pazila jedino na to da ne budem prespora i da uđem u cilj unutar šest sati, koliki je vremenski limit. “Ajde, ajde gdje je taj cilj već jednom?” Sat pokazuje da bi već trebala biti blizu te zadnje male uzbrdice, a još je nema na vidiku. Sada već strepim da neću stići na vrijeme.

Pokušavam trčati dalje, ali ulovili su me grčevi u stopalu i nogama kakve još u životu nisam doživjela pa sam se pomirila da ću pokušati samo što brže hodati. I evo je, te male zadnje uzbrdice. Samo da te prehodam i mogu se rasplakati od sreće što je mojim mukama došao kraj. Zadnjim snagama utrčavam u cilj. Briga me i za grčeve sad. Ekipa urla i plješće, žena na cilju mi stavlja finišersku medalju oko vrata, a meni knedla u grlu. Ne mogu vjerovati da je to TO. Uspjela sam unutar limita: 5 sata i 49 minuta.

Trening

Uspjela sam i sada više ne sumnjam u sebe

Hodam, dišem, govorim si: “Uspjela si, gotovo je.” Dolazim do prve travice na livadi i ostajem ležati na njoj narednih pola sata jer mi noge odbijaju daljnju suradnju. Sad još samo čekam svog supruga koji tu negdje na stazi dežura i pazi na ljude. Dolazi mi i priča da su imali puno intervencija, i da je cijelo vrijeme utrke skupljao i vozio ljude sa staze da im pruži pomoć. Osim raskrvarenih koljena i laktova, bilo je iščašenih gležnjeva, strganih rebara i slabosti, povraćanja. Mnogi su ljudi koji i nisu bili ozlijeđeni potpuno odustali, a neki su prekratili stazu jer im je bila neizdrživo teška.

“Oh, pa to onda znači da sam ja fakat dobro prošla?”, pitam ja. “Bome jesi i ponosan sam na tebe”, kaže meni moj najdraži. I ovim nu se putem želim još jednom zahvaliti što me potaknuo da probam samostalno završiti jednu od najtežih trail staza kod nas. Doista nema mjesta za sumnju u sebe. Vrijedi se odvažiti. Lekcije su tu, a dalje se ide snažnije i iskusnije.

emilija, femisfera
Emilija Korač
Prikaži sve članke od autora

Kvaliteta slobodnog vremena mi je izuzetno važna. Nakon odrađenog posla, svih obaveza i vremena koju posvećujem svojoj obitelji, dio vremena ukradem za svoj mir i svoje psihičko i fizičko zdravlje. Nastojim svakodnevno u kaotičnu svakodnevicu uvesti jedan trening, u komforu vlastitig doma ili na otvorenom. O svemu tome, kako to postići, koje tajne i zamke stoje na putu, volim pisati iz svog osobnog iskustva ai i iz iskustva mnogih žena koje su također prošle sličan put.

2 komentara
  1. U naslovu spominjete triatlon (sport koji se sastoji od 3 discipline :plivanje, bicikliranje, trcanje) a ovdje rijec o TRAIL – u tj trčanju po stazama kroz prirodu.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!