fbpx

Borba za ženska prava je počela puno prije 1909. godine, kada je u SAD-u prvi puta obilježen Dan žena i to deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Naše pretkinje su se izborile za različita prava koja danas imamo kao radnice, majke i građanke. No, borba nije završila jer žene još uvijek nisu u potpunosti ravnopravne muškarcima, u poslu, obitelji, a ni u društvu. Prije nego vas upoznamo s poražavajućim iskustvima žena u Hrvatskoj, treba naglasiti da je u nekim zemljama situacija bolja, u nekima lošija. No, izvještaj o pravima žena, 25 godina nakon Pekinške deklaracije, pokazuje da nijedna zemlja svijeta nije postigla ravnopravnost spolova.

“Pregled ženskih prava pokazuje da, unatoč izvjesnom napretku, nijedna zemlja nije postigla ravnopravnost spolova”, izjavila je izvršna direktorica UN-a za žene Phumzile Mlambo-Ngcuka.

Upravo na ovogodišnji Međunarodni dan žena, Europski parlament obilježava 25. obljetnicu Pekinške deklaracije o rodnoj ravnopravnosti. Riječ je o rezoluciji za osnaživanje žena diljem svijeta koju su 1995. usvojile sudionice UN-ove četvrte svjetske konferencije o ženama. Ona postavlja strateške ciljeve za postizanje rodne ravnopravnosti u dvanaest područja, uključujući ekonomiju, nasilje nad ženama, žene na pozicijama moći i žene i okoliš.

Prema izvješću, muškarci imaju

  • 75 posto svih zastupničkih mjesta,
  • 73 posto rukovodećih pozicija,
  • 70 posto pregovaračkih pozicija o klimi.

Drugi problem je i nejednakost u plaćama – na istim pozicijama. Načelo da bi muškarci i žene trebali primati jednaku plaću za jednak rad sadržano je u europskim ugovorima od 1957. godine, danas članak 157. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Na svu tu nejednakost još uvijek utječu predrasude i stereotipi u društvu.

Borba s rodnim stereotipovima

I naše sugovornice su se borile s rodnim stereotipovima, a nažalost situacija nije ništa bolja ni van Hrvatske. Rodni stereotipi su formulirane, općenite pretpostavke o tome kakvi su muškarci i žene, a o njima obično postoji konsenzus u velikom dijelu društva. Prema teoriji društvenih uloga, rodni stereotipi proizlaze iz diskretne raspodjele muškaraca i žena na društvene uloge kod kuće i na poslu. Dugo je u povijesti postojala spolna podjela rada; žene su obavljale većinu rutinskih, kućnih poslova i imale glavnu skrbničku ulogu. Na radnom mjestu žene su uglavnom bile zaposlene u osobnim, uslužnim zanimanjima, a ne ekonomski prestižnijim, natjecateljskim zanimanjima, koja tradicionalno zauzimaju muškarci. Ovakva raspodjela muškaraca i žena na društvene uloge, te zaključci o tome kakav su žene i muškarci, rađaju rodno stereotipne koncepcije, od kojih mnoge postoje i danas.

Zanimljivo je da je gotovo 90% ljudi, i muškaraca i žena, pristrano prema ženama, a to je otkrio i svjetski indeks vrijednosti. Riječ je o istraživanju provedenom u 75 zemalja, a koje otkriva da 91% muškaraca i 86% žena ima barem jednu pristranost prema ženama u vezi s politikom, ekonomijom, obrazovanjem, nasiljem ili reproduktivnim pravima. Otkriveno je da gotovo polovica ljudi smatra kako su muškarci vrjedniji politički lideri, a više od 40% vjeruje da su muškarci bolji rukovoditelji u poslovanju. Gotovo trećina muškaraca i žena smatra da je prihvatljivo da muškarac tuče svoju ženu.

Kako ne bi sve ostalo na podacima iz istraživanjima te na statistici, odlučila sam stvarne žene u Hrvatskoj pitati koji su to stereotipi s kojima se one bore. Iste su se na naš upit javile putem Facebooka ili na naš mail. Njihove izjave prenosimo s inicijalima imena, a podaci su poznati redakciji.

Pet žena otkriva svoja loša iskustva

‘Zbog odlaska na porodiljni nisu mi produžili ugovor. Rekli su da me ne mogu čekati da se vratim i da se moraju drugačije organizirati. Dijete mi je imalo dva mjeseca u tom trenutku i nisam to očekivala. Ljudski život i dijete su vrjednije od ijednog posla. To je bio moj zaključak’, pisala nam je V. (39).

‘Počela sam raditi za vrijeme fakulteta u svijetu računala i nakon nekoliko godina sam postala šefica odjela u jednoj velikoj firmi. To je bilo u doba kad nije bilo baš puno onih koji su poznavali digitalni svijet. I pratio me glas da spavam s ovim i onim, jer kako mlada ženska može postati šefica, k tome sam bila zgodnjikava i komunikativna. Plakala sam mjesecima doma dečku, ubijali su me komentari i glasine. Onda sam postala glasna i odrješita, nisam se družila s muškima s posla, nisam bila “pristupačna” pa me pratio sad novi glas frigidne kuje. Uglavnom, bilo je grozno. Sve je završilo najgroznije kad sam odbila ruku na koljenu jednog od glavnih i prijavila HR-u. Dobila sam prvo drugu šeficu pa otkaz nakon par mjeseci ignoriranja na poslu. Što je najgore, s novog posla su zvali za preporuku u bivšu firmu i to baš pitali ovog napaljenog starca za mene koji je rekao da sam problematična. No posao sam dobila, očito su znali kakav je tip’, napisala nam je B. (40).

Čitateljica N. pišući svoje iskustvo pokazuje da postoji napredak kada je riječ o ravnopravnosti. Ima supruga koji jednako pomaže u kući, što znači da skuha i opere. Spominje kako su oboje privatnici-obrtnici i imaju svoj posao te zajedno mogu puno, ali da stereotipi u društvu i dalje postoje. Od stava da ako si žensko nemaš pojma o mnogim stvarima pa nadalje. Kaže kako je puno puta doživjela taj prijezirni pogled; “u stilu što ti znaš”. Voli nogomet, za razliku od supruga, te opsiuje svoja iskustva kada sinove vodi na treninge: ‘Svoje dečke pratim na svim utakmicama. Ajme komentara koje sam čula: Zar ne bi trebala ručak kuhati. Uz to da trebam spomenuti da nisam roditelj koji urla s tribina, jednostavno sjedim i uživam. Treći sin trenira košarku i ne znam zašto, ali na trening 90 posto djece na trening dovoze muškaraci. Cijela grupa je nova i u početku bi muškarci stajali sa strane kad bi nas dvije-tri mame dovezle djecu. Trebalo je godinu dana da se to promjeni te su tek tada malo popustili. Što se tiče posla, pitanja su “Kud ćeš, kako ćeš, zašto ideš na sajam; nema te dva dana, što će djeca, tko će djecu”. Ne objašnjavam više i radim svoje’.

‘Otac mi je bio velika potpora u životu što se tiče posla, već sam s 14 godina za njega radila i držala mu papirni dio posla pod kontrolom. On i čovjek, koji je u mojem djetinjstvu odigrao najbolju ulogu djeda na svijetu, su mi bili uzor kako se muškarci trebaju ponašati prema ženama. Civilizirani muškarci, oni s velikim M. Međutim otpočevši s radom u jednoj velikoj građevinskoj firmi kojoj je na čelu krkan s velikim K vidjela sam i osjetila svu nazadnost tog krkanluka. Moja plaća je bila gotovo 50% niža od muških kolega koji su držali prst u uhu većinu radnog vremena koje je, usput rečeno, bilo 10 sati (naravno da su prekovremeni bili neplaćeni ). Zbog količine posla koji smo imali znala sam ostajati i po 12 sati na poslu i uslijed toga nastradala je moja kralježnica. Kada sam prvi puta pitala za povišicu plaće (imala sam dobre argumente jer sam sama odrađivala 70% poslova u odjelu) dobila sam odgovor ”Riješit ćemo!” Naravno da se to nije dogodilo i sljedeći mjesec sam ponovo suočila tehničkog s tim pitanjem.”Razgovarat ću s direktorom.” I opet se ništa nije promijenilo. Mjesec dana sam pokušala doći do vlasnika, javi se na telefon, pa je u gužvi, pa u ponedjeljak. Uglavnom razgovor se izbjegavao, a po hodnicima se šuškalo da žene u ovoj firmi nemaju što tražiti da su one krpa i metla. Tad mi je prekipjelo i uručila sam otkaz. Nakon toga direktor je imao odmah vremena za mene i pozvao me na razgovor, ali samo da bi me pokušao ucijeniti da na silu ostanem. Podmirila sam istog dana svoju obvezu prema toj firmi i sljedećeg jutra opet bila pozvana na sastanak gdje se baratalo neistinitim činjenicama. S obzirom na to da nisam imala što izgubiti rekla sam im da mene lažima ne mogu zastrašiti i da nakon svega izrečenog niti da mi daju plaću koju zaslužujem ne bih ostala raditi u tako nezdravoj i neciviliziranoj okolini. I tako sad sam svoja gazdarica i ne dozvoljavam da se itko prema meni i bilo kome od mojih kolegica odnosi s visoka i diskriminirajuće’, opisuje svoje iskustvo M.

N. nam piše samo neke od stereotipnih izjava i iskustava koje je kao žena i majka čula:

‘Od jednog poznanika: “Čestitam na bebi! Sad si ‘polovnjača’”
‘Što imaš raditi u kafiću, a imaš dijete’
Na razgovoru za posao sam dva puta odbijena jer imam jasličara.’

Trebamo li šutjeti ili biti glasne

I dok neki smatraju da se na predrasude i stereotipe ne treba obazirati te govore da je nama ženama danas puno bolje nego našim mamama i bakama, smatram da ove priče itekako pokazuju da ima još jako puno mjesta za napredak. Potrebno je govoriti o ovakvim situacijama i tražiti ravnopravnost jer jedino tako mladim generacijama te našim kćerima možemo ostaviti ravnopravnije društvo ili barem nešto bolji svijet – kakav su nama ostavile naše pretkinje.

Sugovornicama veliko hvala i svim ženama sretan Dan žena, uz poruka da budete ustrajne u borbi za svoja prava i hrabre u ostvarivanju želja. I budite podrška te inspiracija jedne drugima.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!