fbpx

Novinarki i aktivistkinji Snježani Klarić je ove godine dodijeljena nagrada ‘Šibenska grandeca’, kao posebno priznanje ženi koja je svojim zalaganjem uvelike doprinijela boljitku života u Šibeniku. Nagrada se dodjeljuje povodom Dana žena, a ovaj razgovor sa Snježanom je napravljen prije same dodjele.

I upravo se iz njega vidi da je Snježana jedna stvarno posebna žena, koja ima puno toga za ispričati. Drugi će za nju reći da ‘čini život u Šibeniku boljim i ljepšim’. Ona pak kaže; ‘Mogla sam birati, baviti se svim ovim ili ne, ući u sve te projekte ili ne. Ja sam izabrala prihvatiti sve što mi se nudi i sve što bih htjela, a nemam – stvoriti’. 

Što je sve stvorila i zašto misli da sami možemo mijenjati mnoge stvari na bolje, pročitajte u nastavku.

Kada je riječ o kulturi, smatrate li da se puno toga događa u Zagrebu, znatno više u odnosu na druge gradove u Hrvatskoj? Trebaju li upravo ljudi koji žive u tim manjim gradovima pronaći načine da kroz različite platforme i projekte ponude neka kulturna događanja i programe?

Da, definitivno da. Ponuda u drugim gradovima u Hrvatskoj, osobito manjim ili onima u razvijenim gradovima je manja od one u Zagrebu što ne znači da i u tim sredinama nema kvalitetnih programa. Ima, ali mnogo manje. U novinarstvu sam od 2009. godine pa znam iz konkretnih primjera koliko se pojedinci okupljeni u udruge ili bilo koji drugi oblik suradnje u gradovima u našoj županiji trude realizirati programe vrijedne pažnje od kojih su neki zadnjih godina našli svoj put prema ostatku zemlje.

Evo, na primjer, inicijativa o osnivanju knjižnice igračka krenula je iz Knina i proširila se po ostatku države. U Kninu imate klub A3 koji kroz godinu ima hrpu kvalitetnih koncerta koji po imenima ne zaostaje za nekim zagrebačkim klubom istih gabarita. Dapače, ali A3 je u Kninu i njegova medijska vidljivost je daleko manja od one koju bi imao da je u Zagrebu kao i mogućnost financiranja. Njegov ekvivalent u Šibeniku bio bi klub Azimut koji od prvog dana s razlogom nosi epitet kulturnog inkubatora. Zahvaljujući Azimutu Šibenik je konačno imao umjetničku rezidenciju što je za neke zemlje, čak ne ni za Hrvatsku, sasvim normalno da imaju takve stvari.

O Šibeniku, pak, na primjer, volimo govoriti kao o gradu festivala, gradu pozornica. No činjenica je da ti festivali i ostale manifestacije dolaze i odlaze. Dođu pa se održe jednu – dvije sezone ili koju godinu duže i onda se ili ugase ili idu dalje, a na njihovo mjesto dođe neko novo festivalsko ime, neki novi organizator. Mogla bih nabrojati pregršt primjera, ali nećemo o njima nego o onim pojedincima i udrugama koji u Šibeniku žive i djeluju tijekom cijele godine, za vrijeme turističke sezone i van nje. Njihovi programi traju kontinuirano godinama, a kolač proračuna koji dobiju uvijek je znatno manji od onog koji dobije, nazovimo ga, Neznani Netko za program koji je tu u prolazu. Većina kulturnog programa i događanja počiva na pojedincima koji uporno guraju svoje ideje i ne odustaju od njih čak ni onda kad institucije koje bi ih trebale pratiti nemaju ni novca ni razumijevanja.

Imamo mi i ustanove u kulturi koje se trude svojim programima obogatiti ponudu, ali to jednostavno nije dovoljno.  Odavno muzeji nisu samo muzeji, knjižnice odavno nude i nešto drugo, nešto novo. Kod nas to sve nekako sporije ide. Promjena stiže, vidljiva je, ali spora. Da biste u manjoj sredini kao što je Šibenik donijeli nešto novo, ponudili nešto što je u ostatku svijeta već i stara priča tomu prethodni mnogo toga – od mijenjanja navika, stajališta, tijeka misli… Puno je to posla, ali vrijedi svakog truda jer čovjek bez kulture nema što gledati daleko u budućnost.

Osobno mi je jako drago što mogu reći da su pomaci u Šibeniku vidljivi. Vjerujem da svi koji konzumiraju programe koje rade različiti ljudi okupljeni u različite udruge i slične oblike javnog djelovanja osjete te promjene. Baš sam nedavno o tome razgovarala s nekoliko različitih ljudi i svi su složni u dvije stvari: da, nešto se događa, i da, događa se zbog upornosti ljudi koji ovdje žive 365 dana u godini. Prestali smo čekati da netko drugi učini nešto, sve nas više uzima stvari u svoje ruke i stvara ono što misli da nam svima treba.

U Šibeniku ste pokrenuli mnoge kulturne projekte. Možete li izdvojiti neke od njih i kako to da ste krenuli u pokretanje istih?

Sad je to već i desetljeće rada na tom planu, ali oni projekti kojih se rado sjetim su Proljetni Muzički Sajam ili PMS iz 2012. godine kad smo radili praktički cjelodnevno zbivanje  glazbeni sajam, glazbenu radionicu za djecu i koncerti šibenskih glazbenika ujutro i koncert Vlaste Popić, Kimiko i Suho Grlo Nos navečer. S istom ekipom radili smo promociju knjige Anđela Jurasa ‘Soundtrack života; samopomoć glazbom’, koncerte bendova In – the – Go, Xa xa xa i Bernays Propaganda, te Luke Belanija.

Sajmich je krenuo kao sajam rukotvorina, a do danas prerastao je u pravi mali brend koji svima koji su kroz njega prošli nešto znači. ‘Aime Cesaire na žalu Martinske’ prvi put je skrenuo pozornost na vrlo važnu personu kakva je šibenski akademik Petar Guberina kojemu cijeli svijet mnogo duguje, a kamoli mi, i njegovo prijateljstvo s glasovitim Aime Cesaireom koji je upravo u Šibeniku počeo pisati himnu svih crnaca svijeta, svih potlačenih u svijetu. A ta priča traje i danas.

Tu je Longplay day, šibenska inačica Svjetskog dana prodavaonice ploča koja, također, traje. Večer slam poezije, knjižnica na otvorenom, promocija knjige Vinka Barića, promocija mladih autora…

Svaki od tih projekata ostavio je trag u meni, mom karakteru. Iz svake te aktivnosti nešto sam naučila taman i na greškama u koracima.

Zašto sam krenula raditi sve to!? Pa, bilo je ili ne raditi ništa ili raditi nešto. Ja sam izabrala ovo drugo i vjerujem da nisam pogriješila. Izgradilo me i sviđa mi se biti promjena. Nedavno sam dobila jednu divnu poruku podrške jedne sugrađanke koja je odgovorila na ono vječno pitanje onih koji nešto rade – ima li smisla to što rade. U toj poruci stoji da ima, da to što radim čini život u Šibeniku boljim i ljepšim. I to je to. Mogla sam birati, baviti se svim ovim ili ne, ući u sve te projekte ili ne. Ja sam izabrala prihvatiti sve što mi se nudi i sve što bih htjela, a nemam – stvoriti. 

Zašto je kultura toliko važan segment svakog grada? Po vama koju ulogu ona ima u životu suvremenog čovjeka?

Bilo bi zaista tužno da u životu čovjeka ne postoji kultura i pri tome mislim i na kulturu ispijanja kave, kulturu ponašanja u društvu, kulturu odlaska na koncerte, kazališne predstave, promocije knjige. Zamislite da vam se književnost odnosi isključivo na posuđivanje knjiga i njihovo čitanje, da nikad ne odete na promociju knjige i osobno upoznate autora; da upalite CD i sami plešete doma bez mogućnosti da se dobro oznojite na koncertu i vratite kući bolnih nogu od plesa. Zamislite da se divite onim lijepim decoupage kutijicama na You Tubeu, a da vam u grad nikad ne dođe netko tko će vam na radionici pokazati kako to možete sami. Zamislite da samo slušate političare na TV-u nakon večere, a da nikad ne odete na aktivistički festival na Maloj loži gdje će vas gost festivala uz čašu vina upozoriti da mislite svojom glavom i ne vjerujete svemu što čujete.

Kako bi bilo da stalno prepravljate scenarije dok gledate film sa svog kauča, a nemate gdje izaći da vam netko pomogne izbrusiti taj  talent pisanja; da vam se cakle oči od ljepote dok slušate o umjetničkim djelima koje nikad niste vidjeli. Zamislite da odgajate djecu bez knjižnica, muzeja, radionica, da im ne možete prenijeti radost prisustvovanja nekom kulturnom događaju i osigurati im da i njihove male živote oplemeni kultura kao zalog za budućnost da će odrasti u osobe koje znaju cijeniti i njegovati ljepšu stranu života, a to je kultura. Nisu zime u Šibeniku tužne zbog kiše nego jer nema kulture koliko je ima u ljetnim mjesecima. Kulturu još uvijek ne percipiramo kao važan segment života koji bi trebao biti prisutan u našim životima cijelu godinu, a ne samo u periodu kad mislimo da bismo kulturnom ponudom mogli privući kojeg gosta više.

Spominjete da je sve počelo s pisanjem i vjerovanjem da će tako promijeniti svijet na bolje. Na što točno mislite pod time? Koje stvari bi točno voljeli mijenjati u svojoj okolini, a onda i u svijetu?

Moja prva ideja bila je istraživačko novinarstvo. Novinarstvo, pisanje koje će upozoravati na sve ono loše u društvu, koje će ukazivati na probleme i tražiti njihovo rješavanje. No to je bilo utopijski tim više što sam se novinarstvom počela baviti u Šibeniku. Priliku sam dobila kao osoba koja nije završila studij novinarstva, nije imala prethodnog iskustva. Moj prvi tekst bio je o Aimeu Cesaireu i Petru Guberini i to je priča koja me prati otad naovamo. Iskoristila sam prvu priliku da Šibenik upoznam s ljudima koji su zadužili cijeli svijet. To je bila prva promjena na koju sam, kako volim vjerovati, utjecala pisanjem. Međutim, ono pravo novinarstvo u sredinama poput Šibenika možete zaboraviti jer – politika, politika, politika. Vrlo brzo sam shvatila kako stvari funkcioniraju pa sam se posvetila onim pričama iz života koje vrijedi ispričati – ljudima vrijednim pažnje zbog onog lijepog što rade, onog teškog kroz što junački prolaze. Na sebe sam prešutno preuzela odgovornost da bude m njihov glas u javnosti čak i u banalnim situacijama kad je to trenutak u kojem javnost treba obavijestiti da će tad i tad, tu i tu nastupiti neki mladi šibenski bend.

Teško mi je sad reći što bih voljela promijeniti u svojoj sredini, a još manje u svijetu. Veliki su to zalogaji. Voljela bih kad bi ljudi više osvijestili svoje želje, pustili druge da žive svoje živote, da naučimo prihvaćati jedni druge kakvi jesmo. Da prestanemo funkcionirati po principu ‘to je tako i ne možeš tu ništa’ u stvarima koje su važne za kvalitetu života lokalne zajednice.

Snježana Klarić
Autor:
Valerio Baranović

Po čemu je Šibenik poseban i što najviše volite u tom gradu?

Prvo što mi pada na pamet su, kako to volim reći – klišeji, jedini grad u zemlji s dva UNESCO-ova spomenika, četiri tvrđave, od toga jedna na moru, dva nacionalna parka, rodni grad Arsena Dedića, Dražena Petrovića, Vice Vukova, Fausta Vrančića, grad Ive Brešana, Milivoja Zenića, grad Međunarodnog dječjeg festivala, grad partizana, grad festivala i pozornica, grad s pregršt stepenica, grad sposobnih (mladih) ljudi, a nedovoljno pameti za konkretnije promjene koje će utjecati na to da se mladi ne sele u Irsku, Češku i Njemačku.  I to najmanje volim u gradu.

Što najviše volim?! To što za inspiraciju ne moram tražiti daleko jer je imam u ljudima koji me okružuju, a oni nisu nužno u Šibeniku. Rođena sam ovdje, tu živim, ali  nisam vezana za njegov kamen, njegove tvrđave. Ne osjećam pripadnost samo jednom mjestu, jednoj rasi , jednom poslu i sve ono što volim u ovom gradu ili radim u ovom gradu voljela bih i radila bilo gdje.

Koji su festivali i događanja na kojima trenutno radite?

Trenutačno radim na Ž.buvljaku koji organiziram uz inicijativu kreativaca Takeover i klub Azimut, a na suradnju su pristali Turistička zajednica grada Šibenika i Testament vinarija što je lijep primjer suradnje različitih organizacija za dobrobit sviju.

Paralelno s tim radim na još dvije stvari – organizaciji sedmog Longplay Dayja koji će se održati 18. travnja. Gotov je i prijevod ‘Bilježnice povratka u zavičaj’ autora Aime Cesairea, koju je veliki Andre Breton nazvao ‘jedinstvenim, nezamjenjivim dokumentom’, u prijevodu nagrađivane prevoditeljice, Vande Miškić. Sad slijedi ukoričenje i organizacija promocija čemu se Maja Klarić i ja veselimo te često znamo komentirati kako ni same nismo svjesne koliko je to važan pothvat za hrvatsku književnost, za Hrvatsku općenito, a što je prepoznalo Veleposlanstvo Republike Francuske u Hrvatskoj.

U posljednjih nekoliko godina Šibenik se probudio, odnosno sa svojom turističkom, gastro i kulturnom ponudom nametnuo kao poželjno turističko odredište, a koje može ponuditi jednako dobar sadržaj kao i drugi dalmatinski gradovi. Kako vi gledate na to?

Šibenik ima puno potencijala. Ponekad je frustrirajuće biti okružen svim tim potencijalima, znati da se može bolje, više, jače, a ne moći mnogo.

U Šibeniku je rođen Faust Vrančić, jedan od najvećih europskih humanista. Najdalje dokle smo s njim došli je – ne dalje od njegovom omiljenog Prvića.  Na razini Hrvatske voli ga se nazvati hrvatskim Leonardom Da Vincijem i to je više – manje to. U San Franciscu imate Golden Gate izgrađen inspiriran nacrtima visećeg mosta Fausta Vrančića. U Šibeniku u spomen na njega imate spomen – ploču na njegovoj rodnoj kući koju nećete uočiti tek onda kao znate gdje morate gledati. OK, imamo i Memorijalni centar Faust Vrančić na otoku Prviću koji je obožavao, no u Šibeniku nećete naići na informaciju o tome. Da bi koliko – toliko izveli njegovo ime pred oči javnosti njegovim smo imenom nazvali knjižnicu na otvorenom koju smo postavili na pročelje Turističko – informativnog centra na rivi kamo turisti svrate po informacije. Ta je knjižnica upisana u svjetsku neprofitabilnu organizaciju Little Free Library.

Šibenik je prvi grad u kojem je zasvijetlila ulična svjetiljka na izmjeničnu struju. Gdje smo tu?! Mi smo u kolovozu 2018. godine u suradnji s Javnom ustanovom Nacionalni park Krka, a u povodu obilježavanja 123. obljetnice da je Šibenik dobio uličnu rasvjetu na izmjeničnu struju organizirali književno događanje s književnikom Enesom Kiševićem u glavnoj ulozi i povezali ga sa 75. godišnjicom smrti Nikole Tesle. I ta informacija oživi jednom godišnje, a nije da nije potencijal za više.

Ima se toga da gost u Šibenik dođe u siječnju do prosinca bi imao što slušati temeljem potencijala kojim je Šibenik obdaren no ne ide sve to tako lako jer  iz predmeta ‘financije i razumjevanje’ imamo jako loše ocijene.  

Jedna ste od sedam Šibenčanki koje su se našle u užem krugu za izbor četvrte ‘Šibenske grandece’. Možete li malo više opisati samu nagradu, kome se dodjeljuje i što za vas kao ženu i Šibenčanku znači ova nominacija?

Nagrada se dodjeljuje ženi koja svojim zalaganjem uvelike doprinijela boljitku života u Šibeniku. Tako bi ja to sažela. Dodjeljuje se u povodu Međunarodnog dana žena, a tko će dobiti bira posebno sastavljen žiri. Odluku donose zajednički, a prema kojim kriterijima, ne znam, no znam da im nije lako. Gledajući samo ove godine, sve te žene zaslužuju priznanje za svoj rad, za svoje zalaganje u lokalnoj zajednici. I lijepo je biti u društvu nominiranih. Mislim da nitko od njih pa ni ja ne traži potvrdu javnosti za svoj rad, ali svakako da laska.  Baš se zadnjih dana razmišljam o 24 sata u životu jedne žene kojoj nije mnogo lakše, ako uz sve ostalo nije i majka. Koliko puta u danu znamo jedna drugoj reći da nam treba dignuti spomenik zbog svega što smo prošle, izdržale, napravile, što smo sve stigle u malo vremena, a sa samo dvije ruke, same ili uz pomoć nekog tako da Šibenska grandeca ima mjesta na policama pohvala jedne žene jer te police uglavnom skupljaju prašinu i rijetko si odajemo priznanje, a ne bi bilo na odmet. Poticaji nisu samo ono što daju fondovi Europske Unije.

Majka ste šestogodišnjeg sina pa kako uspijevate uskladiti majčinstvo, posao i široki društveni angažman?

Iskreno,  pojma nemam.  I sama se nekad pitam otkud mi snage ili volje, ali uspijevam. Tim više što nemam priču o tome kako sam si savršeno posložila stvari u životu i sve funkcionira savršeno kao švicarski sat, a opet ne mogu reći da mi je svaki dan kaos ili da je kreativni nered ‘moja furka’.  Moji kreveti su posloženi, suđe oprano. Posao obavljen, druge aktivnosti također. Dijete sretno, zdravo, voljeno, stigne na svoje aktivnosti i druženja s prijateljima, a to je moje vrijeme za, kako ja to volim nazvati, čuljenje – to je ono kad, na primjer, sjedim u knjižnici negdje sa strane, sama ako nema neke mame da podijelimo breme, i čekam, čulim da prođe vrijeme dječje igre u igraonici. Čuljenje je moja sveta majčinska dužnost.

Svim aktivnostima počela sam se baviti puno prije nego sam ostala trudna. Za vrijeme trudnoće naslušala sam se svega pa i toga kako će mi se život promijeniti kad rodim, kako više nikad ništa neće biti isto, kako više neću moći ovo ili ono. A zapravo dogodilo se to da sam rodila, da sam odlučila i dalje raditi sve što sam radila i prije, a možda sam i jače zagrizla. Odlučila sam nastaviti raditi sve što sam radila i prije s tim da sam ostala pri odluci da ću svoje dijete odgajati prema svojim načelima, onako kako ja smatram da to trebam, a ne onako kako su to radili naši stari ili kako se to očekuje od mene ili bilo koje druge novovalne mame. To je teži put za mene kao osobu, imati dijete uz sebe u gotovo svakom trenutku svega, i to nije lako, ali je dobro za dijete. I  dokle god je on izloženim pozitivnim utjecajima, tako će biti, a ja ću stojeći izdržati pokude i kritike i sa smiješkom primiti pohvale. Svjesno roditeljstvo nije lako za majku ili oca, ali je dobro za dijete i onda se tu nema što puno misliti. Kako sad stvari stoje, što se njega tiče, mislim da nisam odabrala krivi put žongliranja majčinstva, ‘pravog’ posla i svih ostalih aktivnosti s njim u društvu.

Svih ovih šest godina moj sin je uz mene, ja uz njega od ničeg nisam odustala, a on je prekrasno, prepametno malo biće koje svako malo dođe s idejom da će organizirati svoj festival, svoj buvljak i slične događaje. Takva djeca su najveća prednost Šibenika.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!