fbpx

U listopadu prošle godine bila sam na internacionalnom maratonu u iračkom Kurdistanu. Na kraju je maraton bio tek izlika, ostali smo zapanjeni srdačnošću ljudi i ljepotom krajolika. 

Reljef ispresijecan planinama i rijekama. Zemlja idealna za trekking, pomislim. Na ruti nam je planina Gara s čijeg se vrha od 2150 metara nadmorske visine pruža fantastičan pogled na Kurdistan. U ovom pogledu uživao je kažu i Saddam Hussein koji je na vrhu planine napravio ljetnu palaču s vidikovcem. Sad se s njenog krova vijori kurdistanska zastava, a vojnici nam šaljivo dobacuju da Saddama nema da nas dočeka.

Obilazimo ruševne prostorije išarane grafitima i porukama podrške Peshmergama (Borci za oslobođenje Kurdistana). Toliko patnje, a opet i toliko netaknute prirode na jednom mjestu. Najveće rijeke, Veliki Zab i Mali Zab vodilje su nam puta. Veliki Zab izvire u jugoistočnoj Turskoj, a ulijeva se u Tigris, no do tamo nam kažu ipak nije sigurno. Kurdistan je planinski kraj neodređenih granica između gorja Ararata, Taurusa i Zagrosa u jugoistočnoj Turskoj, sjeveroistočnom Iraku, sjeverozapadnom Iranu i sjeveroistočnoj Siriji. Obišli smo irački dio te, ne države, već autonomne regije.

Zašto baš putovanje u Kurdistan

Internacionalni Erbil Maraton bio je tek izlika! Plan je skovan par mjeseci ranije, avionske karte kupljene istu večer kada smo vidjeli da se maraton održava osmu godinu za redom i da su u listopadu ugodnih 23 stupnja Celzijevih. „All in our favor!“ Plan je ići preko Istanbula pa pravac Irak, tj. Erbil, glavni grad iračkog Kurdistana, četvrti po veličini u Iraku, iza Bagdada, Basre i Mosula. Ne razmišljamo o putu, držeći se one „neka, ima još fore“, ali vijesti na TV-u nekih desetak dana prije polaska natjeraju nas da za svaki slučaj tražimo dodatne informacije vezane za vizu. Dobivamo ju ulaskom u zemlju, dakle nije problem, pa ne spremamo ni torbe ni papirologiju al’ et’ smišljamo plan B ako nam Turci stave šape na putovnice kao na Kurde u sirijskom dijelu Kurdistana.

Erbil international marathon start

Pišemo ekipi koja organizira maraton da nam pošalju garantno pismo koje nam jamči dolazak na maraton i boravak u zemlji. Srećom, ništa nam od toga poslije nije trebalo. Ne plaše nas vijesti o invaziji Turske, prosvjedima u Iraku ni blizini Mosula. Plan smo napravili i ostvarili – obići sve tri iračke provincije te autonomne regije, Erbil, Dohuk i As-Sulemaniju pa nazad u Erbil čime smo u pet dana u iznajmljenom bijelom Nissan Sunny-u ( 90% automobila je bijeli Nissan Sunny) okružili irački dio Kurdistana i upoznali zemlju Kurda.

Predivna džamija Jalil Khayat i jedan od najranije naseljenih gradova na svijetu

Prvi susret s glavnim gradom nakon izlaska s aerodroma u dva ujutro su široke osvijetljene ulice s palminim drvoredom i ugodni taksist koji nas je strpljivo čekao dva sata ispred aerodroma. Hotel moderan, s ogromnim mramornim predvorjem i dva vojnika na ulazu koji nas pozdravljaju osmijehom i kalašnjikovom u ruci. Ujutro sunčan dan, ugodnih 30 stupnjeva i fantastičan pogled na Jalil Khayat džamiju, sličnu Plavoj džamiji u Istanbulu. Jednako je velika i impresivna, napravljena tako da se vidi iz svakog dijela grada. Iako nema nikoga ulazimo u predvorje gdje srećemo čuvara koji nam otključava masivna vrata i pokazuje unutrašnjost zdanja obloženog ciglom s velikim kristalnim lusterima, lampama u bojama i sitnim plavo bijelim mozaicima.

Jalil Khiat džamija Erbil

Iako je 10 sati, za Kurdistance je još rano trgovine se tek otvaraju, na ulici su rijetki prolaznici. Preuzimamo Nissan Sunny, palimo Google i ubacujemo se među široke trake nepreglednih bijelih automobila unutar betonske džungle prstenastog grada i jednog od najranije naseljenih gradova na svijetu.

Odlučili smo Erbil, ili kako ga tamo zovu Hawler, ostaviti za kraj. Nema tu alternativnih cesta ni mnogo skretanja, a na svakom trećem kilometru su vojni punktovi tako da u slučaju da nismo sigurni kuda dalje, pitamo. Vojni punktovi su svugdje! Ipak smo nekih 80 km vožnje od ozloglašenog Mosula, jednog od sjedišta Al Kaide. Na nekima nas puštaju bez pregledanja, dok nas negdje zaustave i znatiželjno prelistaju putovnice uz pozdrav Luki Modriću. (Luka, i Kurdistan te voli!) Iako naoružani do zuba, srdačni su, ne postavljaju puno pitanja, (osim onog „ Zašto Kurdistan?! “), engleski im je loš, premda po pogledu možemo zaključiti da ne sreću turiste baš svaki dan. Prometni znakovi su vidljivi i svugdje uz cestu, uz arapski nalazi se i natpis na engleskom jeziku pa nemamo brige. Na sjeveru Kurdistana nedavno su izgrađena dva autoputa (Imaju više km autoputa nego BiH!). U planu je završavanje ovog novog između Dukana i Sulejmanije, gdje uz cestu vidimo radnike i bagere, ali promet se odvija bez zastoja. Iako trake nisu obilježene, vozi se brzo, pretiče non stop, maše rukom umjesto žmigavca i na prvu mi se čini da bih stukla Sunny-a na prvom kilometru, no nakon par sati primijetim da paze na prometna pravila više nego u Mostaru pa se mudro držim suvozačkog mjesta.

Slemani – grad kulture, studenata i „velikih žena“

Sulemanya ili Slemani nakon cjelodnevne vožnje impresivnim krajolikom nudi nam gradsku vrevu, kolorističnu tržnicu prepunu slatkiša i čajane duž svake ulice. Ujutro obilazimo grad, gradska tržnica nudi sve egzotične vrste voća, čajeve, nezaobilazne bliskoistočne začine i mnogo živih životinja; od papiga i gmizavaca do kunića i peradi. Slemani je grad kulture i studenata, turistički posjećen, što vidimo po brojnim restoranima, štandovima s knjigama, natpisima na engleskom i naglasku na „čisti grad“ koji stoje na brojnim billboardima i kantama za otpad.

Sulejmanija glavna ulica

Na ulazu u grad stoji kilometar dug zid s političkim muralima, podršci Peshmergama, vječitom kurdskom pitanju i povijesnim ličnostima među kojima se ističu „velike žene“, politički i kulturno aktivne u 19. stoljeću. Adela Khanum, koju su Britanci zvali Princeza Hrabrost, posredovala je između Britanaca i Kurda, presjedala najvećim kurdskim plemenom i Asenath Barzani, prva žena rabin u židovskoj povijesti, stoje uz bok muralima mladih žena obučenih u vojnu uniformu koje i danas stoje na granici s Turskom i s muškim suborcima uspješno ratuju protiv ISIL-a.

Peshmerge žene borci

Nakon šarolikih grafita, trgovina i kafića gdje uz kavu možemo naručiti i pivo, odlazimo u muzej Amna Suraka – muzej torture. Danas muzej nekadašnje je sjedište Muhabarata, obavještajne agencije Sadama Huseina i zgrada poznata svim iračkim Kurdima. Dok ga Peshmerge nisu oslobodile početkom devedesetih, zatvor je držao studente, disidente i kurdske nacionaliste, kao i mnoge druge (čitaj obične ljude) koje su vlasti pod patronatom Saddama Huseina na sjeveru Iraka odlučile zatvoriti, mučiti, vješati i izgladnjivati jer, eto mogu. Slikovito prikazana patnja jednog naroda oslikana je na ulazu s dugim hodnikom čiji su zidovi od poda do stropa prekriveni malim izlomljenim stakalcima koja prelamaju svjetlost sićušnih stropnih svjećica. Na prvu, zadivljena sam igrom svjetla duž hodnika, ali osjećaj brzo jenjava dok nam vodič objašnjava da svako stakalce znači jedan izgubljen život, a stropne svjetiljke su zapravo svijetla brojnih sela nestalih za Saddamove vladavine. Čini mi se da je hodnik predug, sad želim što prije doći do kraja nadajući se da će se sva ta igra svjetla smanjiti i prestati. I staje, na brojci od 180.000 ubijenih Kurda za Saddamove vladavine. Pomiješanih osjećaja, nakon slika torture i kratke lekcije iz povijesti koju nam je na odličnom engleskom ispričao voditelj muzeja, nastavljamo dalje.

Jedina sam žena u masi navijača

Na izlazu iz grada prolazimo pored Havari Shar parka gdje zblenuto gledamo u prazan ogroman Rimski amfiteatar! Trebalo nam je više od pola sata da ga obiđemo! Napravljen je par godina unazad za 5000 ljudi u sklopu promocije dana kulture. Tadašnji ministar kulture želio je namjenski napraviti gledalište za cijeli grad, a ne možeš impresivnije od imitacije Rimskog amfiteatra!

Hawari Shar – Roman Theatre Sulejmanija

Prateći rijeku Zab idemo prema jezeru Dukan, najvećem jezeru u Iraku, pričamo s par kupača koji uz kupanje love ribu i pripremaju roštilj. Odbijamo poziv za ručak i uz rutu pratimo i lokalne vijesti (čitaj moramo na utakmicu jer se taj dan igra Iračka premier liga), igraju domaćini Erbil protiv također kurdistanske ekipe Zakho. Upadamo na pun stadion, atmosfera bolja nego na većini utakmica u HR/BIH. Zaključim da sam uz jednu djevojčicu koja je došla s ocem, jedina žena u masi navijača oba kluba koji stoje jedni s drugima i prijateljski razgovaraju. Uz odličan zalazak sunca, euforičnu atmosferu, prijateljski nastrojene navijače koji se dolaze slikati i uče me himnu, meni je vrhunac tekme bio čiča s čajem i tulumbama.

2 dio: Životopisno putovanje kroz irački dio Kurdistana – priča o narodu bez svoje države i maratonu na +30 stupnjeva

Avatar
Nada Bekavac
Prikaži sve članke od autora

Gostujuća autorica

1 Comment

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!