fbpx

Tatjana Šavorić je medicinska sestra i radi u bolnici, majka je troje djece i planinarka. Uz to, izvanredna je studentica sestrinstva. Kaže nam kako je oduvijek imala želju za time da prehoda neke od dužih staza, a tijekom prošle godine je samu stazu Via adriatica prošla u etapama od nekoliko dana. Via Adriatica je prva hrvatska dugometražna planinarska staza i njena obilježa, navedena na službenoj stranici Via Adriatica, su sljedeća:

  • 100 vrhova
  • 1 obala
  • 1250000 koraka
  • 1 staza
  • 1100 km ukupna dužina staze
  • 41000 m ukupna visinska razlika

Tatjana je peta osoba koja je prošla cijelu stazu, a prva žena koja ju je samostalno prehodala u zimskim mjesecima. Staza se prostire duž Jadranske obale, od Prevlake do Kamenjaka. Kaže kako je odluka da ju prođe u cjelosti došla spontano, u trenutku slaganja logističke tabele od strane trail angela Via adriatice – osoba koje volonterski pomažu hodačima cijelim dijelom staze. Trenutni blic ideje, pregled kalendara te obaveza i datum je bio tu. U kasnijim danima je ideja samo proširena i dobila svoj oblik u kojem je kasnije i realizirana, a sve o tome te koliko dana joj je trebalo da prođe stazu, tko joj je bio podrška i što za nju znači ta staza – pročitajte u nastavku.

Možete li malo opisati samu stazu i zašto ste se odlučili baš za nju?

Via adriatica trail je naša prva hrvatska long distance staza. Relativno je mlada, prošlo ju je u cijelosti tek četvero ljudi prije mene. Nastala je idejom i entuzijazmom mog dragog prijatelja Srećka Vukova, koji je u njen nastanak i spajanje utrošio nekoliko godina svojeg života uz pomoć lokalnih planinarskih društava i pojedinaca koji su mu slali GPS tragove pojedinih dionica. Sama staza duga je 1100 km, prolazi većinom naših nacionalnih parkova i parkova prirode, prolazi svim velikim planinskim lancima Hrvatske, zgodno ih spajajući u cjelinu. Njena najveća prednost je ta što u sebi spaja prekrasne vrhove, očaravajuće poglede na more i otoke, te nudi uvid u razne povijesne i kulturološke značajke. Imam čast već neko duže vrijeme sudjelovati u samom razvoju staze, pa je shodno tome, njeno prehodavanje u cijelosti bio imperativ zbog boljeg upoznavanja same staze, kao i logističke potpore putem.

Kakve fizičke i psihičke pripreme su prethodile ovom pothvatu?

Nisam imala neke posebne pripreme. Planinarenje je za mene oblik života, te sam kondicijski bila dobro pripremljena za stazu. Najveća točka pripreme je u samoj glavi, odnosno psihološkom aspektu. Puno je situacija, mimo samog napora hodanja, u kojima se hodač nađe pred preprekom, koja potencijalno može prekinuti njegovo hodanje. U tim situacijama, ako je čovjek psihološki spreman za takav napor, onda je i lakše izdržati situaciju i sutradan nastaviti hodanje. Bila sam spremna na sve uvjete hodanja, jer sam znala da hodam u zimskim uvjetima i da mogu očekivati svašta, ali jedini strah je bio vezan uz potencijalne ozljede koje bi me fizički mogle skinuti sa staze.

Tatjana prije puta – snimio: Srećko Vukov

Jeste li inače svakodnevno fizički aktivni, bavite li se nekim sportom?

Radim kao medicinska sestra u bolnici, te sam stalno u pokretu. To je jedini sport koji prakticiram. Inače sam svaki slobodan trenutak u planinama, pa sam na toj vrsti kondicije dosta jaka.

Koliko vam je trebalo da prehodate stazu i što vam je najviše oduzelo dah te vas guralo do kraja?

Stazu sam prehodala u 45 dana. Prvotni plan je bio prehodati ju u 44 dana, međutim otežane vremenske prilike na Velebitu su me usporile. Plan je bio hodati oko 25 km dnevno, no na nekim dionicama koje su bile više ravničarske, mogla sam proći i preko 35 km dnevno, dok sam na Velebitu u prosjeku dnevno odrađivala oko 15-ak km, odnosno dionice od skloništa do skloništa. Sama ljepota prirode kojom prolaziš svaki dan, koja se izmjenjuje u svom obliku kroz svaki kilometar, je ono što me najviše pogonilo u hodu. Nove lokacije, upoznavanje čudesnih ljudi i njihovih života, vremenske prilike koje osjećaš kroz dan, sve to hodaču daje osjećaj da ide dalje i upornije i da upija što više tog sadržaja.

Na svom putu ste imali podršku velikog broja ljudi, kako onih koji su vas pratili online, tako i onih koje ste sreli putem? Što ste novo naučili i pozitivno izvukli iz cijele priče?

Moja draga prijateljica Jelena Holenko, jednom prilikom je izjavila kako su staze ljudi. Tu frazu smo direktno primijenili kao logo naše staze. Jer upravo ti ljudi koji nesebično pomažu putem hodačima, koji nude svoj krevet i stol na korištenje nepoznatim ljudima, ljudi koji svakodnevno bodre preko društvenih mreža su ono najljepše i najdivnije što ova staza nudi. Drago mi je bilo osjetiti na svojoj koži da ljudska dobronamjernost i dobrohotnost nisu izumrli. Da još uvijek postoje ljudi za koje s pravom možemo reći da su veliki ljudi. To je nešto što čovjeku daje optimizam, pogotovo u ovim ludim vremenima koja nas okružuju

Tatjana dodaje kako u cijeloj priči oko same staze i hodanja nije doživjela nijednu negativnu situaciju. Čak ni sami umor nije bio toliko težak, većinom bi ujutro bila spremna i čila za nastavak dana. Kaže kako te sama staza hrani i pogoni da ju završiš u cijelosti.

Čime ste inače bavite i kako ste uspjeli uskladiti svoj posao s ovim velikim pothvatom?

Radim kao medicinska sestra u bolnici, uz posao sam i izvanredni student sestrinstva pri Hrvatskom katoličkom sveučilištu, te majka troje djece. Imala sam fantastičnu podršku svoje obitelji i supruga, svojih kolega na poslu, kao i kolega i profesora na studiju. Bez njihove potpore, bilo bi gotovo neizvedivo odraditi ovu priču, te koristim i ovu priliku da im se od srca zahvalim.

Koja je vaša pouka nakon što su se slegli dojmovi? Jesmo li se previše otuđili od prirode i koje je rješenje?

Moderni život nas je poprilično otuđio od svih bitnih stvari u životu. Ovakav projekt te u konačnici vrati na osnove. Shvatiš da je jedino bitno imati krov nad glavom, topli obrok i da ti je toplo. To su osnove, a bez svega ostaloga čovjek može izdržati danima. Sama priroda ti daje sve što ti treba, samo ako to znaš iskoristiti.

Fotografja sa staze – iz albuma Tatjane Šavorić

Što biste poručili onima koji se spremaju na neki sličan pothvat i općenito svima koji imaju neki cilj u životu, ali su možda nesigurni u sebe?

Moje iskustvo je da samo treba krenuti. Ako je glava potpuno sigurna u odluku, samo treba napraviti taj prvi korak. Dalje će sve ići samo od sebe. Neće biti lako, bit će dosta borbe putem, dosta kolebanja i nedoumica, ali na kraju je vrijedno svega. Na kraju se čovjek zbilja izgradi u takvim „ludim“ projektima. Oni jačaju karakter i samopouzdanje, koje se poslije može primijeniti i na ostatak života.

I za kraj, neki vaš savjet ženama, a vezano uz brigu o vlastitom fizičkom i psihičkom zdravlju?

Osobno, uvijek imam taj neki svoj ispušni ventil, svatko od nas ima ono nešto što ga pokreće i opušta. Taj ventil bi morao biti dostupan, ako ne na svakodnevnoj razini, onda barem na tjednoj. Bez iznimke i preskakanja. Svaki taj odmak i resetiranje nam omogućuju da se kvalitetnije i sadržajnije borimo sa svim onim svakodnevnim situacijama koje život baca pred nas. Dozvoljavanjem sebi da se povremeno isključimo i pozabavimo samima sobom omogućujemo sebi kvalitetan psihološki, pa onda i fizički boljitak.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!