fbpx

Krajem prošle godine putovanja su se zakotrljala kao da sam bacila loptu niz strmu padinu i više je nisam mogla zaustaviti. Nakon rezidencije u Brazilu, dobila sam poziv da prisustvujem umjetničkoj rezidenciji u Grčkoj početkom trećeg mjeseca. Moja je rezidencija dio projekta „Odisejevo utočište“ koji zajedno provodi pet institucija – izdavačka kuća Sandorf iz Hrvatske s partnerima iz Grčke, Slovenije, Srbije i Engleske. Namijenjena je piscima i prevoditeljima, a nakon prijave odabiru se najuspješniji kandidati koji provode 3 tjedna u dvjema od navedenih država. Moja se lopta zakotrljala prema Grčkoj i Sloveniji gdje sam trebala provesti ožujak i svibanj.

Po dolasku u Larissu, Thanos, organizator rezidencije, vodi me u mjesto Velika i smješta u kuću na obali odakle puca pogled na predivno Egejsko more. Sa sobom sam donijela jedan veliki plavi ruksak s malo odjeće i puno knjiga, kao i naramak lekcija koje sam naučila na prošloj rezidenciji.

Dvomjesečna rezidencija u Brazilu kulminirala je „Festivalom četiri elementa“ koji sam organizirala u mjestu Itaparica na istoimenom otoku, gdje smo boravili. Zajedno s ostalih petoro stipendista osmislila sam festival u kojem smo se predstavili mi kao stipendisti, ali i lokalni umjetnici, mahom amateri, koji su do tada rijetko dobivali priliku za javni nastup. U glazbenom se programu pjevalo i sviralo, poezija se čitala na portugalskom, engleskom i hrvatskom, izložbom fotografija ukrasili smo otvoreni prostor gdje se festival održavao – Fonte do Brasileiro, mali komad Atlantske šume koji Raimundo Coelho svim snagama želi zaštiti od propadanja i sječe. Fonte do Brasileiro je i izvor na koji su nekoć dolazili mještani da se opskrbe vodom ili na njemu operu odjeću. Oko njega je danas izrastao svojevrsni geto grada u koji rijetko tko zalazi.

Maja Klarić – Festival na otoku Itaparica

Međutim, prilikom održavanja „Festivala četiri elementa“ omraženi geto postao je kreativno okupljalište. Na taj nas je način umjetnost spojila, te smo večeri svi zajedno nastupali i nikome nije padalo na pamet da se nalazi u inače mrskom dijelu grada. Spojila nas je i želja da prenesemo neku ekološku poruku – da pomognemo Raimundu u njegovom nastojanju da očuva taj komad zemlje. Sukladno tomu, za prvo izdanje festivala odabran je element zemlje pa su se svi radovi i izvedbe na određen način na nju referirali.

Dolazim u Grčku, a Raimundo mi šalje poruku da želi organizirati još jedno izdanje festivala, okupiti glazbenike s otoka i organizirati veliki zajednički koncert. Je li to naša ostavština otoku? Jesmo li započeli neku dobru tradiciju, ostavili trag? Tek će budućnost pokazati.

Moja pjesma možda neće promijeniti svijet

Ali može promijeniti tebe

A ti si svijet.

Maja Klarić – Umjetnička instalacija

Sa sobom sam u Grčku donijela mnoge dobre navike. Ujutro odlazim na plažu protegnuti noge i misli, šećem uz dugačak pojas bijelih oblutaka koje zapljuskuje kristalno čisto more. Međutim, vjetar je nanio i puno plastike, u kutevima plaže sakuplja se svakojaki otpad. Tijekom šetnje sakupljam smeće, baš kao što sam činila na Itaparici, na taj način izražavajući svoju zahvalnost ovom beskrajnom, divnom plavetnilu.

Grci ne grcaju u smeću kao Brazilci, ali daleko od toga da ga ne bacaju posvuda. Sve dolazi u beskonačnim plastičnim ambalažama, sve se može uzeti za van, i potom vani ostaviti.

Maja Klarić – Skupljeno smeće na plaži

Ali smeće nije najveći problem. Veću krizu trenutačno predstavlja val migranata koji pokušavaju prijeći granicu. Gledam to more po kojem svako poslijepodne skaču dupini, gdje ujutro pecaju ribari, u kojem se utapaju ljudi željni boljega života. I kad bih napisala pjesmu o tome, bi li ona odjeknula poput vala koji se razbija o stijenu ili bi potonula kao gumenjak koji se pokušava dočepati obale? Bi li ta pjesma išta promijenila?

Brodovi obalne straže

Zamijenili su ribarske brodice

Jer više nema mjesta za sve

Niste poželjni

Kaže bodljikava žica

Vratite se ili, još bolje, nestanite

Kaže betonski zid

Uvucite se u rupu i umrite

Kaže virus osmišljen tako da

Pogodi najprije starije i nemoćne

Zatim radno sposobne muškarce i žene

I naposljetku djecu

Da svijet može još umrijeti mlad

Da se može sebi samome

Na kraju

Nasmijati

Kao da sve to nije dovoljno, odjednom se zahuktava priča s virusom koji je poharao pola svijeta. Granice se zatvaraju, letovi ukidaju. Ako mislim doći kući u dogledno vrijeme, moram prekinuti rezidenciju tjedan dana ranije i sjesti na prvi avion koji će me iz Grčke vratiti u Hrvatsku. U mjestu Velika život dalje teče normalno, kao da se ništa pandemično u svijetu ne događa. Ali ja znam da je to samo privid, kao što život na rezidenciji često jest, gdje si nerijetko zaklonjen od vanjskoga svijeta i živiš u svom kreativnom mjehuriću.

Thanos me vozi na željeznički kolodvor i uskoro sam na putu za Atenu odakle ću letjeti za Zagreb. Po povratku, povlačim se u obaveznu samoizolaciju, koja se zapravo ne razlikuje mnogo od mog boravka u Grčkoj. Zatvorena u svojoj sobi, okružena knjigama, pišem i čitam. Ali upravo je ova nemogućnost kretanja ono što me čini da je priželjkujem, sad kad se ne smijem pomaknuti, to je jedino što želim.

Kroz poeziju ipak, mogu otputovati, pišući, čitajući, mogu duhom posjetiti neko mjesto do kojeg ne mogu stići dok se pridržavam svoje građanske dužnosti i preporučene izolacije. Sada kad smo svi zatvoreni u svojim kućama, na što se možemo osloniti? Na povratak sebi samima, neka unutrašnja putovanja i – umjetnost, kulturu. Sada se jasno ocrtava koliko je ona važna za ljudski duh, koliko mu može pomoći da putuje onda kad ne može putovati geografski, da raste kad je zatočen, da diše čak i s maskom preko usta. Sada je i vrijednost poezije očitija, zatočeni kod kuće sa svojim knjigama, možda ćemo naletjeti na neku pjesmu koja će nas potaknuti na dugoročniju promjenu u našem odnosu prema svijetu, možda će osvijestiti činjenicu koliko je malo bilo potrebno, jedan oku nevidljivi virus, da nam se oduzme ono najvrjednije što imamo – sloboda kretanja, sloboda istraživanja.

Zatvorena sa svojim pjesama, sada i ja u njima pronalazim svoj put i svjesna sam da je svijetu dovoljna već ta mala promjena koju čine – promjena u meni.

Više o umjetničkoj rezidenciji u Brazilu, čitajte ovdje.

Čitanje poezije uživo pratite na Facebooku.

Maja Klarić

Pjesnikinja, urednica i književna prevoditeljica. Organizira međunarodni pjesnički susret Šumski pjesnici u Istri te razna književna događanja. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja, kao i stipendija za rezidencijalni boravak u zemlji i inozemstvu. Dosad je objavila tri zbirke putopisne poezije – Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te dva prozno-poetska putopisa – Vrijeme badema (Fotopoetika, 2016.) o hodočašću Camino de Santiago i Približavanje zore: Put 88 hramova (Fotopoetika, 2019.) o istoimenom hodočašću u Japanu. Poezija joj je prevedena na engleski, talijanski, španjolski, mađarski, grčki, portugalski i farsi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!