fbpx

Marija Cukon je gradsko dijete, sa zagrebačke Trešnjevke i kako kaže Dinamo i Cibona su joj u krvi. Sada živi u Istri, na jugoistočnoj obali u malom selu Cokuni, a ne propušta mi spomenuti da ga ima čak i na karti.

Selidba iz grada na selo, prepoznavanje pravih životnih vrijednosti i optimizam, duhovitost te jednostavnost kojima Marija zrači su razlozi zašto sam odlučila razgovarati s njom. Htjela sam da kroz svoju priču čitateljicama prenese zašto selidba iz grada na selo nije jednostavan korak, ali ima jako puno prednosti.

Možda najbolji uvod u naš razgovor je jedna Marijina anegdota: Moja su djeca živjela u Zagrebu. To znači, znali su kako se ponaša u tramvaju, autobusu, kojom stranom ceste se hoda, koliko se glasno govori, kako se obučen izlazi na ulicu… I tako, došavši u Zagreb nakon 6 mjeseci od preseljenja, moja djeca su to sve zaboravila. Istrčali kroz haustor van, trčali po cesti, grohotom se smijali, vikali, sudarali se s ljudima… Priznajem da mi je bilo neugodno jer nisam nikad vidjela neko dijete da se tako ponaša. Ili su nas kao male roditelji na takve upozoravali. Danas znaju hodati gradom, vratilo im se sjećanje, no meni ta slika nesputane slobode nikada neće izaći iz sjećanja.

A što je to nesputana sloboda i kako su Marija te njena obitelj odlučili uživati u istoj, pročitajte u nastavku.

Kada si donijela odluku o preseljenju?

Preselila sam se prije pet godina, a u odluku o životu na selu sam se zaljubila još prije 20 godina kad mi je sadašnji muž pričao o životu na selu kao o nečem fantastičnom. Do tad sam se sa selom susrela jedino u Gruntovčanima. Dugo smo govorili da ćemo se preseliti, no polazak najstarije kćeri u školu bio je točka preokreta.

Što te spriječavalo da to učiniš ranije i što te najviše kočilo da uopće na kraju odlučiš o selidbi?

Iz sigurnog života u rodnom gradu bilo je lako maštati o životu na selu. Vjetar u kosi, kravice koje te slušaju, mlijeko koje se muze samo od sebe, sir koji se radi sam od sebe.

Kako su moja djeca moji najveći učitelji, vidjela sam da su sretniji, opušteniji, smireniji kad su na selu. Kad bi se nakon vikenda vratili u Zagreb i išli u parkiće, koliko god oni bili prekrasni, ti parkići su samo djelić slobode naspram one koju pruža selo. Shvatila sam da naša peteročlana obitelj svoje potrebe puno kvalitetnije zadovoljava na selu. Kad tako nešto shvatiš, nije teško poduzeti korake i krenuti prema promjeni.

Kako je reagirala obitelj, djeca, prijatelji, kolege?

Obitelj je za to znala i oduvijek smo imali njihovu podršku, s obje strane. Prijateljima smo nedostajali, i oni nama, no organiziramo vikende i druženja. Prije češće u Zagrebu, a sada sve više prijatelji dolaze k nama. Tko zna zašto?

Na što ti je bilo najteže priviknuti se, a što si odmah uočila kao neku prednost?

Tišina. Sada sam toliko zahvalna što svakodnevno čujem kako zvuči okruženje u kojem nema zvukova, no isprva sam se toga plašila. U Zagrebu sam po količini buke znala koliko je otprilike sati, ovdje nije tako. I dobro je da je tako. Bolje čujem svoje misli.

Prednost? Doseliti se s troje male djece i imati šansu pustiti ih po dvorištu ili na livadu bez da pazimo kako su obučeni, kakvu frizuru imaju, koje cipele imaju (i imaju li ih uopće), nego dozvoliti im da budu prisutni u trenucima koji su njima važni, ne remeteći ih distraktorima zapadne civilizacije. Djeca pripadaju budućnosti i neka si je neometano grade. Neka uče da su dio prirode i da se u njoj najbolje osjećaju.

Po čemu se najviše razlikuje jedan dan na selu od onog u gradu?

Dok drugi stoje u koloni, ja sa svojim blagom šetam do paše. Dok drugi griju uredske stolce, ja imam tjelovježbu čisteći štalu. Dok drugi moraju razmišljati  što im je u frižideru, ja prošećem do vrta. Dok drugi pijuckaju kavicu na suncu u omiljenom kafiću, ja ležim na svojoj travici i neću vam reći što pijuckam (da, pogodili ste, kakao od magarećeg mlijeka s medom). Ima toga mnogo. Ne kažem da je ovo na selu bolje za svakoga, ali za mene definitivno je!

Kakva je okolina, susjedi, je li se lakše povezati s ljudima u manjoj sredini? Što misliš zašto da ili ne?

Ovisi kakav si ti i kakvi su susjedi. Imam mnogo edukacija u nogama na temu komunikacije i osobnog razvoja da ne bih našla ljude koji mi odgovaraju. Lakše se povezati s ljudima u maloj sredini, pitanje je samo granice do koje želiš biti s nekime povezan. U gradu je lakše naći istomišljenike, no na selu dobiješ dublji uvid u različitost ljudi i reflektiraš na sebe – je li to za mene ili ne? Kada znaš što želiš od života i tražiš način da to i postigneš, sretneš puno dobrih ljudi.

Imate li kuću, vrt? Čime se sve bavite?

Čime se sve ne bavimo! Osim rada u obiteljskoj firmi i projektima vezanim za djecu i roditelje, vodim OPG. Taj mi je dio najizazovniji jer se moram još žganaca najesti da naučim što i kako. Imam izvrsne učitelje u obitelji, susjedima i prijateljima. Ja bih rado pratila nastavu, ali mi moj ego nekad ne dopušta, preglasan je. Baviti se nečim što pripada prirodi, nečem puno većem i silnijem od tebe, zahtijeva samodisciplinu i samokontrolu.

Bavimo se maslinarstvom, vinogradarstvom, imamo naravno vrt, voćnjak, pčele, kokoši, koze, ovce, magarce, nadam se da nisam nikog izostavila i ovim ih putem sve pozdravljam.

Kako život u Cokunima utječe na cjelokupno zdravlje vaše obitelji? Jeste li generalno sretniji, mirniji?

Sve ovo što sam navela da se bavimo na OPG-u, bavimo se prvenstveno radi vlastite prehrambene neovisnosti. Prodajemo eventualno viškove. Dobar dio viškova mijenjamo sa susjedima i prijateljima. Kad znam gdje su rasle namirnice koje ulaze u naša tijela, a pogotovo djece u razvoju, znam da je vrijedilo svakog truda i znoja.

Djeca mi zbog akutnih bolesti nisu uopće trebala ići doktoru u ovih pet godina. I više me nije strah što mi je dokor udaljen 20 km, a u Zagrebu je bio preko puta ceste. Ja živim u tvornici zdravlja i mira jer to tako i doživljavam. Naravno da život na selu predstavlja puno planiranja, podvrgavanja vremenskim uvjetima i situacijama sa životinjama, neuspjehe, slabije godine, loše vrijeme… Poanta je reagirati i snaći se najbolje kako znaš. Tada uživaš u rezultatima. To je život.

Požališ li ikada zbog preseljenja?

 Rijetko i kratkotrajno. Osjećam se kao da sam oduvijek tu. Ne izlazim iz gumenih čizama, čak niti ljeti. Sviđa mi se kako me služe i što sve mogu s njima. Imam dugačke zimske i kraće ljetne. Znam da ovo nije pitanje o čizmama, ali i njih je trebalo spomenuti.

Smatraš li da većina ljudi nije svjesna svih benefita života na selu, pa čak i oni koji žive van grada?

Ima ljudi sa sela koji ne uživaju u njegovim blagodatima, tako je. Ja ne mogu suditi zašto je to tako. Život u gradu je lijep, istina. No, na selu još je ljepši! Tko zna kuda će život odnijeti moju djecu i što će za 20-ak godina pričati o selu. Imam samo sada i kako ću se prema njemu odnositi.

Nama je COVID19 donio paradoks da mi treba propusnica do bankomata, ali ne i do mora! Osim ograničenog kretanja, mi i dalje možemo biti u svome dvorištu, sa svojim životinjama, u vrtu, jesti svoja jaja, ne čekati u redu…

Od proizvodnje hrane sve počinje. Hraniti druge je tako plemenit čin i meni je drago da su ljudi u još većoj mjeri počeli cijeniti vrijednost seljaka i njihovog truda.

Nemaju svi priliku poći živjeti na selo, niti je selo za svakoga, kao što ni grad nije za svakoga. No, ljudi, posijte začine, npr. bosiljak, vlasac, mentu. Na sunčane balkone posadite rajčice. Vikendom ispecite kruh. Uspostavite kontakt s ljudima sa sela. Kupujte od njih.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

2 komentara
  1. Marija i njena obitelj su zaista nesto posebno inspirativno! Ta sloboda koju nudi zemlja i mir nikad ne moze ponuditi grad, pogotovo djeci!

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!