fbpx

Zahvaljujući internetu mnoge osobe, baš kao i javni mediji, imaju široki doseg te objavljujući različite informacije određuju koje će teme u određenom vremenu biti važne. Dok te iste informacije pratimo na svojim ekranima, najčešće na mobitelu, one utječu na naše mišljenje i samim time na nas same. Zato, važno je postavljati pitanje koliko su informacije u medijima i na internetu točne i razmišljamo li o njima uopće kritički.

Ovaj tekst pišem kao novinarka koja je radila u gotovo svim vrstama medija, od lokalnih do nacionalnih, od radija, portala, novina do televizije. Ali ga pišem i kao netko tko je s druge strane i upija te sve informacije te novosti. Svjesna sam da iako ljudi možda nemaju povjerenje u medije, uvijek će naći barem jedan medij ili osobu na internetu za koju misle da je vjerodostojna. Za nekoga će to biti mediji poput 24sata, Indexa, Jutarnjeg, a za druge Šprajc, Stanković, Derifaj ili netko četvrti. No, danas ljudi ne prate nužno medije i novinare, nego i različite internetske platforme i kanale na društvenim mrežama te influencere.

Pravi problem nastaje zbog činjenice da nemaju svi razvijene sposobnosti kritičkog razmišljanja uz povezivanje činjenica. Centar za prosudbe u mozgu se ne razvija kod svih ljudi jednako. Često se možemo naći u situacijama u kojima mozgu postaje prezamorno provjeravanje onog što pročita, čuje ili vidi. Ako bismo uzeli samo malo vremena i truda te provjerili informaciju koja nam je dana na internetu, otkrili bismo da ništa nije tako jednoliko kakvim nam netko prezentira i uvijek točno. Trebali bismo provjeriti uklapa li se informacija u ono što znamo od prije, tko je napisao neku informaciju, provjeriti tu informaciju na više izvora i komentirati je s prijateljima koji možda imaju drugačije gledište. Stoga na Svjetski dan slobode medija posvećujem ovaj tekst svim novinarima i ujedno se nadam da će barem nekome pomoći da osvijesti kako različite osobe na internetu i prilozi u medijima mogu na određene načine manipulirati činjenicama.

Influenceri ili novinari

Nažalost, kada netko od influencera objavi informaciju, koja je možda nepotpuna ili neistinita, ona vrlo lako postaje dio javnog mnijenja i određuje u kojem smjeru će ići vaš tok misli. Stoga je nužno da nastojimo procijeniti koliko su objektivne određene informacije i je li osoba koja ih iznosi relevantan govornik za tu temu ili na svom kanalu uglavnom promovira određene brendove. Naravno, govorim o influencerima – osobama koje u engleskome jeziku označuju skupinu osoba koja ima utjecaj. Ta se riječ upotrebljava također, i u engleskom i hrvatskom jeziku, u kontekstu novinari, poznate osobe te stručnjaci u pojedinim područjima, tj. osobe koje na društvenim mrežama imaju mnogo sljedbenika. Mogu li takve osobe biti novinari i trebamo li na njihove objave gledati kao nešto informativno i korisno? Ako je njihov cilj samo promocija – ne! Jer oni će sve što bi moglo biti važno i vama korisno pokušati zapakirati u ukrasni papir. Većina influencera teži samopromociji i nije im primarno važno donositi objektivne informacije, sagledane s više gledišta.

Nažalost, publika sve manje vjeruje medijima, a sve više blogerima, influencerima i drugim osobama koje su stvorile svoju publiku na različitim društvenim mrežama. Neki od njih stvarno daju točne, važne i prave informacije, ali nekima je cilj samo stavljati naglasak na stvarima bitnima za njih i njihove oglašivače. I dok ne postoje jasna pravila tko surađuje s kojim oglašivačima, situacija neće postati bolja i bit ćemo i dalje zasićeni nevažnim sadržajem te tako sužavati prostor za važne teme. A te važne teme nisu samo politika, nego i zdravlje, ekonomija i sl.

Drugi problem je to što publika možda vjeruje određenim novinarima, ali ne često i medijima u kojima rade. Jedan od razloga je povezanost oglašivača i PR agencija s medijima. Pišući ovaj tekst, pratila sam emisiju Nedjeljom u 2, u kojoj je gost bio Marko Vučetić koji je vrlo dobro pojasnio kako novinari ne smiju djelovati kao produžena ruka PR agencija jer se u tom slučaju od novinara očekuje da pišu hvalospjeve o političarima i određenim osobama da bi medij kasnije bio financiran od tih istih osoba. U emisiji se dotaknuo i teme cenzure: “Cenzura nije najgore što se može dogoditi, najgora je – senzura. To je unošenje besmislenog sadržaja. Kad imate nekoga tko vam cenzurira sadržaj, ili će vam zabraniti da objavite tekst ili prilog ili će od 15 rečenica pet prekrižiti, ali ovih deset koje se objave su vaše rečenice koje ste napisali. S druge strane, u senzuri, odnosno propagandi, ništa nije istinito, ništa ne odgovara sadržaju koji ste napisali. Mi smo krenuli putem propagande”, obrazložio je Vučetić.

Aleksandar Stanković je pitao Vučetića tko prednjači u tome, a on je odgovorio: “Ako ćemo biti u potpunosti otvoreni i samokritični, ja danas oblik senzure, propagande i necenzure vidim u ovoj emisiji jer je umjesto mene ovdje trebala sjediti Maja Sever. Danas je Svjetski dan slobode medija. Ona je trebala biti gošća ove emisije, a ne ja koji bih trebao promovirati sebe i vlastito sebstvo kao politiku kojom bi se trebali baviti hrvatski građani. Koliko znam, Maja Sever je i trebala biti gošća današnje emisije, ali je zbog senzure, odnosno razloga propagande, njoj to onemogućeno”, rekao je Vučetić, a Stanković priznao osobni poraz po tom pitanju.

Informacija ili dezinformacija

Osim ‘lažnih’ novinara, samopromocije i cenzure, sve veći problem su dezinformacije i fake news. Dezinformacije, naročito ako donose šokantne tvrdnje, se mogu širiti poput šumskog požara jer izazivaju veću pažnju i puno ih brže prihvaćamo. Dezinformaciju definiramo kao širenje lažnih i/ili obmanjujućih informacija. Trebamo biti svjesni da mediji ne šire uvijek informacije svjesno, često su samo prijenosnik između institucija, tvrtki ili pojedinih osoba i publike – odnosno nas kojima je dezinformacija namijenjena. Često se događaju i greške u prenošenju informacija koje nemaju cilj manipulirati javno mnijenje. Novinari koji su pod pritiskom da stvore što više sadržaja i po mogućnosti što čitanijeg te gledanijeg, drugim riječima što šokantnijeg, vrlo često prenesu atraktivne vijesti iz drugih medija koje ne stignu provjeriti. Jedan od svježijih primjera su vijesti pa čak i snimke koje govore da zbog koronavirusa i mjera voda u Veneciji nikada nije bila čistija i da su se vratile ribice, labudovi pa čak i delfini.

Portali Buka, Faktor, 24 sata, Index i mnogi drugi objavili su fotografije i snimke, a većina je kao izvor navela Twitter profil Kaveri koji je objavio iste fotografije kao i Facebook stranica Art Centar. Od svih portala koji su objavili da su se ‘labudovi vratili’, samo dio njih je precizirao da su fotografije nastale na otoku Burano u blizini Venecije, a ne u samoj gradskoj i turističkoj jezgri Venecije. Takvih dezinformacija o povratku životinja u gradove je bilo još, a o tome je pisao i National Geographic.

Iz tih razloga je važno da informacije ne uzimamo „zdravo za gotovo“ i da probamo sagledati drugu stranu medalje. Nepotpune informacije često vode do dezinformiranja jer nam time mediji ne ostavljaju izbor da sagledamo cijelu sliku. Ta nemogućnost izbora sigurno ima svoje razloge i svaka osoba koja propituje što se događa, za današnje ekonomske i političke sustave predstavlja potencijalni problem. Evo kako je to opisao vrhunski teoretičar medija, kritičar suvremenog kapitalizma i lingvista Noam Chomsky u knjizi Media Control:

„Zbunjeno stado je problem. Trebali bi zaustaviti njihov bijes i divljanje. Moramo im skrenuti pozornost. Neka gledaju Superbowl ili humoristične serije ili filmove pune nasilja. Svako malo zovemo ih da pjevaju besmislene pjesmice kao što je “Podržavajmo naše trupe”. Treba ih držati uplašene, jer ako se nedovoljno boje svakakvih zlikovaca koji će ih uništiti izvana ili iznutra mogli bi početi razmišljati, što je opasno jer nisu kompetentni za razmišljanje. Zato im je potrebno skrenuti pozornost i marginalizirati ih.“

Svatko od vas će i ovu trenutnu situaciju te ‘novu ugrozu’, riječ koja se često čuje na konferencijama za medije u Hrvatskoj, na svoj način moći usporediti s ovom izjavom koju je dao Chomosky.

Što kada novinari i javnost ne dobiju važne informacije

Iako se narodna izreka šutnja je zlato koristi u različitim situacijama, upravo se njome često vode oni koji su dužni javnosti dati informacije, ali to iz različitih razloga ne žele – najčešće kako bi se zaštitili, opravdali ili nešto prikrili. Ponovno dva svježa primjera, vezana uz epidemiju COVID-19.

Dataspekt, ali i drugi koji se bave obradom podataka, tražili su od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo da javnosti daju podatke u strukturiranom, strojno obradivom obliku kako bi se mogla s istima raditi analiza. Naime, Dataspekt je u svojoj aktualnoj analizi zaključio da HZJZ podatke objavljuje “u nestrukturiranom, tekstualnom obliku neprikladnom za ponovnu upotrebu”. Kako piše Index.hr, Zavod kojem je na čelu Krunoslav Capak je odbio zahtjev Dataspekta “iz razloga jer se istim opterećuje rad i redovito funkcioniranje tijela javne vlasti” te su naveli da “promptno i detaljno informiraju javnost” putem presica i weba. Nakon pritiska je na stranici Koronavirus.hr dio podataka objavljen u strojno obradivom obliku, a kako javlja Statističar i tu su napravljene greške: “Stožer je objavio data set sa krivim brojkama! Primjerice, strojno obradivi podaci o ukupnom broju slučajeva kažu da je 31. ožujka Grad Zagreb imao 362 slučaja, a 1. travnja 269 slučajeva. To je nemoguće i nije u skladu s podacima s interaktivnog grafa na Koronavirus.hr. Sad vam je valjda jasno zašto ne žele objavljivati podatke, jer je onda lako uočiti njihove greške i mane sustava. Zato nam i treba transparentost”.

Druga situacija koju je dobro spomenuti je da Hrvatski zavod za zapošljavanje nije objavio podatke o primateljima potpore za radna mjesta u pretraživom obliku. O tom je pisao i Marko Rakar na svom blogu te naveo sljedeće: “Kako sam to i predvidio u svom tweetu, tablica je objavljena u nepretraživom obliku i to na 1680 stranica. Ako proučite malo kod koji se vrti u pozadini, ekipa se doista potrudila na svaki način sakriti i otežati ili u cijelosti onemogućiti skidanje tih podataka u imalo pretraživ format. To je tipično državno ponašanje ograničenih birokrata koji smatraju da su jedini gatekeeperi informacija te da jedino oni smiju upravljati tim podacima”.

Tapkanje u mraku tijekom krize

Epidemija COVID-19 i mjere koje su poduzete na mnoge načine narušavaju našu slobodu – kako našu privatnu tako i slobodu medija. Svjetske organizacije za zaštitu slobode medija napominju da dolazi do “pretjeranh ograničenja koja mediji imaju u pristupu vladinim dužnosnicima, donositeljima odluka i zdravstvenim stručnjacim”, s time da su mnoge vlade poput one u Sloveniji i Češkoj smanjile ili spriječile fizičku prisutnost novinara na konferencijama za medije.

Novinari nevladine organizacije Reporteri bez granica (RSF) istaknuli su da “cenzura tijekom pandemije nije unutarnje pitanje jer kontrola informacija u određenoj zemlji može imati posljedice diljem planete, a danas smo žrtve upravo toga”, rekao je generalni tajnik RSF-a, Christophe Deloire, naglasivši da su dva epicentra pandemije bila Kina i Iran, gdje “mediji nisu mogli ispunjavati svoju dužnost informiranja javnosti”. Tu se može postaviti i pitanje bi li europske i druge zemlje drugačije reagirale da su dobile vjerodostojne informacije o epidemiji u Kini.

O napadima na novinare u Hrvatskoj poput onog u Splitu pred crkvom Svetog Leopolda Bogdana Mandića gdje su dvojica muškaraca nasrnuli na novinarku bi trebalo pak posebno pisati. Bilo bi odlično kada bi se provelo istraživanje na koji način su čitatelji portala, korisnici interneta i televizijska publika pratili cijelu situaciju o koronavirusu. Gdje su se informirali, kome su vjerovali i koga su najviše pratili. Jer slobode medija nema bez kritike publike i bez kritičkog promišljanja svakog od nas.

Sretan Svjetski dan slobode medija želi vam ekipa Femisfere. Budite kritični!

Pratite nas na Facebooku, Instagramu i pretplatite se na naš newsletter jer ćemo nastaviti objavljivati prave informacije, baviti se važnim svakodnevnim temama i donositi vjerodostojne izvještaje.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!