fbpx

Nedavno je bila treća obljetnica od dana kad je moj mlađi brat odlučio napustiti ovaj svijet. Hvala svim prijateljima koji su me u međuvremenu “tjerali” u kino na Marvelove filmove, neočekivano me vozili doma, slušali kako im po stoti put pričam da sam sanjala brata, držali me dok sam plakala, tješili me i dopisivali se sa mnom 24/7 kad mi je bilo teško.

Kako je sve počelo

Moj mlađi brat zvao se Silvestar. Bio je mlađi od mene tri i pola godine pa smo velik dio mladenačkog života, do mog odlaska na fakultet s 18 godina, provodili zajedno. Čak smo i dijelili sobu, ali i strast za televizijske serije i filmove (ponajviše znanstvenu fantastiku), pa čak i za poneku računalnu igru. Mislim da su problemi u njegovu životu počeli još u osnovnoj školi. Često je bio meta bullyinga što je jako utjecalo na njega. Nikakvi razgovori i molbe učiteljima nisu urodili plodom. Naša osnovna škola je ionako JAKO kasno dobila psihologa. Moj brat je bio nježne duše, vjerujem sličan meni pa mi je bilo posebno teško gledati i slušati kroz što prolazi. Veći dio razgovora s mojom psihoterapeutkinjom bio je usredotočen na želju da pomognem bratu i njezino ponavljanje da mu ja ne mogu pomoći (više od onoga što sam činila). Često je boravio, u svojim vrlo ranim 20-ima, na zatvorenom psihijatrijskom odjelu, gdje prozori imaju rešetke i gdje su mu cimeri bili branitelji koji su patili od PTSP-a. A on je svoje dane tamo provodio pod sredstvima za smirenje, spavajući i kao zombi jedući burek koji bismo mu donijeli. Čak je uspio dobiti mjesto u privatnom domu, ali prijetio je samoubojstvom nakon tjedan dana ako ga ne odvezemo kući.

Da me pitate kad su počeli problemi počeli zaista, ne bih vam znala reći. Kad sam se ja odselila u Zagreb na fakultet, on je već bio u srednjoj školi. Tamo se, kao i u osnovnoj školi, sprijateljio s jako malo ljudi. Većinom se zapravo družio s dečkima koji su nam susjedi i koje znamo od malena. To je barem ono što ja znam. Prvih nekoliko godina mog fakulteta odlazili bismo na pivo i razgovor u obližnji kafić kad bih se vratila kući, ali kako je vrijeme odmicalo, on je svaki put imao sve manje i manje vremena za naša druženja uz čašu pive. Na kraju nije uopće imao vremena. Ili volje. Čini mi se kako je baš tijekom srednje škole zapao u neko „loše društvo“, počeo je izlaziti, piti, pušiti travu, a dalo se naslutiti da je konzumirao i neke druge oblike droge. Kad bih došla doma na nekoliko dana, svaki dan bih primijetila da su mu oči crvene i na „pola koplja“, a iz sobe mu dolazi miris trave. Naravno da smo svi pokušali razgovarati s njime, od tate do mame i starijeg brata, svatko na svoj način. Nismo postigli nikakve rezultate. Obitelj mu je postala „neprijatelj“ koji mu brani izlaske i druženja s njegovim društvom, a prijatelji oni koji mu jedini govore istinu. Pa smo ga tako jednom prilikom pokušali odgovoriti, usred noći, od toga da ode dalje u izlazak s društvom. Bio je vidno pijan, a njegovi „prijatelji“ počeli su sve više i više bučiti i biti bezobrazni. Cijela je naša proširena obitelj stajala na ulici usred noći, pokušavajući mu objasniti da mu želimo dobro, ali opet bezuspješno. Naravno, cijela je ulica bila svjedok.

Imao je noćne more, vrijeđao nas

Situacija je postajala sve težom i težom, nerijetko bi dolazio doma pijan, ispovraćao cijelu sobu, dovodio svoje prijatelje sa sobom i bučio cijelu noć. Meni je to smetalo i često bismo se svađali. Usred svega toga, prilikom jednog od takvih izlazaka, bio je napadnut, zajedno s prijateljima, i zadobio je udarce u glavu bejzbolskom palicom. Navodno je, umjesto da pobjegne od napadača, ostao braniti svoje prijatelje. Naravno, time se nikad nije pohvalio, saznali smo to od drugih sudionika tog incidenta. Napadači nikad nisu odgovarali za to. Nakon tog napada, čini mi se kao da je zalazio u stanja paranoje. Budio se iz noćnih mora, svakodnevno pričao nekakve nebuloze, vrijeđao nas ili nas omalovažavao, smijao nam se, a mi nismo mogli vjerovati što mu sve izlazi na usta. Osobno sam bila povrijeđena velikim brojem njegovih izjava. Znao mi je reći da sam debela, da sam „diplomirala kopanje pa što ja znam“ (magistra sam arheologije), biti drzak, bahat, napadan. Svi smo pokušali razgovarati s njime, navesti ga da priča s nama ili da barem promijeni mišljenje u vezi nekih problematičnih stavova. Nije izgledalo kao da sluša. Da budemo na čisto, on nikada nije imao neke izvrsne socijalne vještine. Tome mogu posvjedočiti i moji prijatelji koji su ga imali prilike upoznati, nažalost, u njegovim problematičnim godinama. Živio bi s nama, ali s nikim ne bi razgovarao. Odlazio bi iz kuće, nikome ne bi rekao kamo ide ili kad će se vratiti. Jedini puta kad bismo saznali nešto o njegovu životu bilo je kad nam je bratić dolazio u posjetu, a izgleda da je s njime bio u boljim odnosima. Tako bismo slušanjem njihovih razgovora saznali da radi u pekarnici. Mama bi uspjela iz njega istisnuti da ide u autoškolu, da je položio vozački, a po savjet za kupnju auta krenuo bi kod našeg starijeg brata. Tako bismo saznali i da kupuje auto. Ja bih dolazila doma iz Zagreba i, susrećući ga na stubištu, ne bih ga ni pozdravila. Ljutila sam se jer je bio bezobrazan. Jednom prilikom sam ga izravno upitala: „Ti mene baš i ne voliš, ha?“, na što bi on odgovorio: „Ne.“

Tata i ja smo bili ljuti na njegove riječi i ponašanje

Bol. Cijeli taj period od nekoliko godina njegove borbe s mentalnom bolešću obilježila je bol, nemoć, strah, povrijeđenost svih nas, cijele obitelji. Kad je bio na psihijatrijskom odjelu, njegova dijagnoza je bila akutna psihoza. Moja psihoterapeutkinja je rekla da je to kratkotrajna dijagnoza, da to „ili prođe ili prelazi u neko teže stanje“, parafraziram. Ja nisam znala ništa o tim dijagnozama, meni su to samo bile velike nepoznate riječi. Pokušaji samoubojstva nisu mu bili strani, a dozvolio bi biti hospitaliziran samo ako bi ga policija natjerala da ode s kolima hitne pomoći u bolnicu. Nije htio pomoć, možda je mislio da ne treba pomoć. Mama nije znala što da napravi, sve je pitala za savjet. Tata i ja smo bili ljuti na njega. Ljuti na njegove riječi i ponašanje, a zapravo i duboko povrijeđeni. Vjerujem da sam bila jako nezrela jer, nakon što se to dogodilo, moje je mišljenje bilo: „Ja sam mislila da se to ne može nama dogoditi.“ Da sam znala da može, pazila bih na svoje riječi i ponašanje. Pozdravila bih brata na stubištu kad bih ga došla kući nakon nekoliko tjedana. Naš zadnji razgovor je bio: (on ulazi u moju sobu, ja sam na krevetu okrenuta njemu leđima): „O, ti si još doma (iznenađujuće blagim glasom). Ja: „Da, idem sutra ujutro.“ Došlo mi je da ga upitam gleda li mu se kakav film, ali bilo je kasno, a ja sam se rano ustajala. Kad bih putovala rano ujutro na autobus, oko 5.30, običaj mi je bio da ga pozdravim poljupcem u čelo ili obraz jer je obično u to vrijeme spavao. Naravno, to nisam napravila dosta dugo jer smo bili u lošim odnosima. To zadnje jutro pala mi je na pamet ta misao, ali odlučila sam ne poljubiti ga.

Sjećanja su mi sad cijela u magli. Ne sjećam se kada, prije ili poslije (jer sad mi se u životu sve svodi na prije ili poslije), razgovarala sam s njegovim prijateljima koji su rekli da je u zadnje vrijeme izgubio interes za video igre na koje je trošio sate i sate kad je bio mlađi. Tata ga je jednom vidio da sjedi na fotelji u sobi i samo bulji besmisleno u zid. Spavao je s upaljenim svjetlima. Zadnji tjedan obilazio je prijatelje, čak je i svojevoljno otputovao u našu vikendicu s vinogradom, što nikad nije rado činio. Ja nisam bila toliko često kod kuće, već u Zagrebu. Mama bi mi povremeno znala preko telefona reći za neki novi incident koji bi se dogodio sa Sikijem, ali većinom me nije htjela opterećivati.

Kad je otišao, svi smo se na svoj način borili s boli

Poziv je došao u petak u 6.30 ujutro. Tad sam se obično budila za posao, a prilikom gašenja alarma, primijetila sam velik broj propuštenih poziva od mame. Bilo mi je to jako čudno pa sam odmah zvala natrag. „Katarina, ovako, spremi se, popij nekaj za smirenje i sjedni na autobus, dođi doma.“ Ja, zbunjena: „Kaj? Zakaj?“. „Silvek se obesil.“ Tresem se dok ovo pišem jer dugo nisam mislila na taj trenutak. Javila sam porukom svojoj mentorici da ne mogu doći na posao jer sam izgubila brata. Ona me odmah upitala želim li da dođe po mene i ja sam pristala na pomoć. Mislila sam, doduše, da će me odvesti do autobusnog kolodvora, ali ona me odvezla sve do moje kuće u Varaždinu. Nikad neću zaboraviti tu dobrotu. Iskreno ne znam kako sam preživjela do doma. Znam samo da sam gutala tablete za smirenje sljedećih deset, ali i više dana. Nisam mogla spavati u svojoj sobi na katu jer su na katu i njegova soba i tavan na kojem si je oduzeo život. Spavala sam s mamom i tatom u krevetu, slušajući kako tata jeca i plače u snu.

Svi smo se na svoj način borili sa svojom boli u tim danima, ali i danas. I dan danas osjećam da je moje puštanje suza za bratom, pa čak i pisanje ovog teksta, licemjerno jer smo bili u toliko lošim odnosima pred kraj. Jednom prilikom, ljuta nakon njegovih riječi, pred njim sam mami izjavila: „Pa ja više nemam brata.“ Eto, te su se riječi i obistinile. Mislim da sam mogla više napraviti. Imam osjećaj da sam imala neku zavjesu pred očima i da nisam mogla vidjeti što se to događa s njime. Bila sam preopterećena sobom i njegovim ružnim riječima, umjesto da tražim značenja iza njih. Mislim da bih bolje znala reagirati na situaciju da se o mentalnom zdravlju više piše, da je psihoterapija dostupnija, da nas nije sramota ili strah reći: „Trebam pomoć, teško mi je, ne znam što mi se događa u glavi.“ Smatram da je vrlo bitna aktivna uloga psihologa u školama, pogotovo osnovnim.

Podrška bez koje ne bi mogla

U tom razdoblju dobila sam podršku od neočekivanih ljudi. Prijatelji su me slušali kad bih im pričala što sam sanjala, što mi je brat rekao u snu i što mislim da je taj san značio. Prijateljice bi me držale dok bih plakala i tresla se za radnim stolom. Vratila sam se na posao vrlo rano, već nakon deset dana. Teško mi je bilo vratiti se u vrtlog svakodnevice; meni je život stao, a drugima je i dalje tekao. Nije mi bilo jasno kako ljudi ne vide tu bol koja zrači oko mene. I tako je vrijeme prolazilo. Sada, nakon tri godine, nekako sam se vratila u život, ali osjećam da sam drugačija nego što sam prije bila. Kao da sam starija od svojih dvadeset i osam godina. Potražila sam psihoterapiju privatno, koju i danas pohađam redovito.

Možda vrijeme stvarno liječi rane. U mojem slučaju ako ih zakopaš sa svakodnevnim sitnicama koje te brinu i muče i odvrate ti pažnju. Jer ako počneš malo kopati ispod svega toga, bol se vraća, možda ne jednako jaka, ali ostavi traga na čovjeku. Mi smo ti koji kroz nju prolazimo kako vrijeme odmiče; naš odnos prema tom događaju se mijenja. Ovaj tekst rezultat je mojih vlastitih iskustava s mlađim bratom zadnjih nekoliko godina njegova života. Moguće je da neke stvari ne znam jer nisam bila kod kuće kroz cijelo razdoblje njegove borbe s bolešću. Moguće je da sam neke stvari drugačije interpretirala jer ih gledam svojim očima. Neka mi nitko ne zamjeri.

Mama kaže da je zadnjih nekoliko mjeseci bio fizički aktivan, vozio bicikl posvuda, išao u teretanu te da je doktorica čak rekla da je izašao iz psihoze. Vjerojatno je i dalje bio jako depresivan. Prestao je pušiti i piti alkohol u većim količinama. Planirao je preseliti se. Bio je dobar čovjek koji je, unatoč svemu, pomagao i meni i svima. Moj brat Silvestar imao je samo 22 godine. Pamtit ću ga po njegovom bedastom smijehu, po njegovoj plavoj kosi i orlovskom nosu, po tome kako se ljutio kad bi gubio u igrama i po našim izlascima na pivo u obližnji kafić. A posebno ću ga pamtiti po njegovoj hrabrosti. Ne ljutim se na njega zbog toga što je učinio, samo sam žalosna što mu nisam uspjela pomoći.

katarina, femisfera
Katarina Šprem
Prikaži sve članke od autora

Arheolog, astronom amater, ljubitelj mačaka i znanstvene fantastike. Pišem o astronomiji očima običnog čovjeka.

1 Comment

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!