fbpx

Danas je Majčin dan. Dan koji je za mnoge tek još jedan u nizu. Dan koji mnogu uzimaju zdravo za gotovo. Pošto sam ove godine odlučila odvažiti se pričati više o privatnim stvarima, danas je savršen dan za jedan takav tekst. Privatan. Iz dubine mog malenog stvorenjca.

Pričala sam vam već tu i tamo o svojoj mami. Ali vam ju nikad nisam pokazala. A mislim da nikad nisam ni detaljnije pričala o njoj i našem vremenu koje smo imale zajedno.

Ovo na slici je moja mama. Višnja. Na dan kad je primila svoju diplomu. Ljudi govore da smo neopisivo slične i uistinu to vidim svaki puta kad se onako iskreno smijem. Na ovoj je slici moja majka dobila papir na kojem je crno na bijelo potvrda da je napokon pravnica. Tu ja još nisam bila u planu, ali mnoge druge stvari su bile. Kako to već u mladosti biva. Ona i moj otac su planirali najprije izgraditi kuću. Pa kad moj otac diplomira ona bi otvorila svoj ured i nekoliko godina kasnije bi krenula dalje. Htjela je postati sutkinja.

Dvije godine nakon ove slike dogodila sam se ja. Na samom početku trudnoće moja se mama žalila na strašne bolove u predjelu leđa, no sve su uredno pripisivali trudnoći. Medicina nije bila što je danas. Mislim, nije bila ni kameno doba, ali dijagnostika nije bila toliko brza kao danas. Jednom su krivo protumačili nalaze. Drugi puta je već bilo kasno. Tumor je odradio svoje i odmah nakon poroda odstranjen joj je bubreg te je prošla kuru kemoterapije.

Neko vrijeme nakon toga situacija se stabilizirala. Čak se vratila i na posao. No, godinu dana kasnije, podmukla se bolest vratila agresivnije no prije. 23.12.1988. godine, moja je majka preminula od tumora. Ja sam tad imala godinu i devet mjeseci, a ona samo dvadeset i osam godina.

Na žalost, njezina je priča stala, ali moja se morala nastaviti. Teško je opisati taj osjećaj. I premda sam napisala tisuće stranica teksta, prenosila razne emocije na papir i slike, ovo je nešto što je gotovo neuhvatljivo. Kao da odrastate uz fantomski ud iako imate sve udove. Majka je jedna ključna osoba u formiranju nas kao osoba. Bilo ona dobra ili loša majka, moramo priznati da je to povezanost koja nas formira negdje iz srži. Naš odnos prema svijetu, povjerenje ili nepovjerenje, stotinu faktora koje ni ne moram nabrajati. Kod nas koji smo izgubili majke u tako ranoj dobi tu je taj famozni fantomski ud; nevidljiva pupčana vrpca.

Ostajete zarobljeni u tom nekom vremenu kad ste bili dijete bez obzira na činjenicu da odrastate. I danas sa svoje 33 godine, kad razmišljam o njoj, mentalno odlazim u to neko doba kojeg se ni ne sjećam. Tamo gdje sam ranjiva. Beba. Pored osobe koju nikad nisam imala prilike upoznati, a koja me stvorila. Doslovno. Bilo je dana kad sam se samo pokušavala sjetiti njezinog mirisa jer mi se činilo kao nešto što bi jedna beba mogla zapamtiti. Kad se to sjećanje ne bi pojavilo, dolazila bi panika i neopisiv osjećaj izgubljenosti i samoće. Onako, istinske samoće. Kao da sve najranjivije stvorenje ostavljeno negdje da lutate sami.

No, nije ni sve toliko crno. Kroz život sam imala puno majki. Možda ne onih koje su me rodile, ali su bile tu za neke majčinske uloge. Pomagale su savjetima. Igrale mnoge uloge. Popunjavale slagalicu koja će vječno ostati razlomljena. Tužno je da vam društvo nikad ne dozvoljava da zaboravite. Baš nikada. Kao da nije dovoljno osjećati taj fantomski ud, nikad prerezanu nevidljivu pupčanu vrpcu, društvo postavlja stigme. Svjesno i nesvjesno. Pa tako i sada, 33 godine kasnije, zateknem samu sebe kako poput malenog djeteta lutam i žudim za njezinim savjetom. Čak i sada dok pišem ovo. Razmišljam o svim tim silnim stigmama koje su me pratile i prate. Stigmama koje govore da otac i ja, ne našom krivicom, nismo obitelj. Stigmom da, ne svojom ni njenom krivicom, nisam funkcionalna jedinka. A znam da su to jeftine farse.

Da ne dužim dalje jer i ovako je već puno teksta. Mnogi ovdje su izgubili majke, no imaju na njih divna sjećanja. Sjetite se svih tih divnih trenutaka. Sjetite se njihova mirisa i glasa. Ima i onih kojima su majke žive, ali ih uzimaju zdravo za gotovo. Nemojte danas samo reći „Sretan Majčin dan.“ Zagrlite ih i šutite. Jednostavno šutite. Ako niste pored njih, recite im koliko ih volite. A ja bi ovim putem htjela zahvaliti svojoj majci na životu. I svim majkama koje me nisu rodile na malim savjetima.

Tekst je napisala Jelena Hrvoj, a možete ju pratiti na Facebook stranici Hrvoj-writer.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!