fbpx

Volim knjige, film, kazalište, fotografiju. Ali glazba, nju obožavam. Neki će reći umjetnost, ritam, melodija, harmonija. Za mene je ona puno više. Nadahnjuje me i liječi. Glazba je moja najbolja terapija. I zato sam shvatila da joj jednostavno moram posvetiti jedan tekst.

Jedna sam od onih koja teško može raditi uz glazbu u pozadini jer imam potrebu pjevušiti, osluškivati svaki ritam, riječ, a ponekad poželim i zaplesati. I sad dok pišem ovaj tekst jedino što osluškujem su kapi kiše na prozoru.

Možda najviše od svega volim slušati glazbu u autu. Ponekad me vožnja i slušanje glazbe odvede u sasvim drugi svijet. Onaj u kojem sam i dalje svjesna stvari oko sebe; ceste, drugih u prometu, sunca na zalasku, ali u isto vrijeme emotivno i mislima u sasvim drugoj galaksiji – u onoj u kojoj ne postoje problemi, pitanja, nedoumice. U onoj u kojoj ne postoji sutra, nego samo ovdje i sada. Ako ste ikada imali taj bezbrižan osjećaj dok slušate glazbu, onda znate o čemu govorim.

Glazba je kao i ljubav, postoji ona u koju je uloženo puno truda i traje i traje te ona koja postoji samo kako bi bila kratka zabava. Ne treba podcjenjivati ni jednu ni drugu, nego uživati u onoj koja nama odgovara.

Glazba i ljubav

Glazba je univerzalan jezik – istog pjevača ili bend će voljeti netko u Singapuru, Zagrebu, Parizu, Novosibirsku, Adis Abebi, Meksiku i Los Angelesu. Ipak, mislim kako bi dvoje ljudi drugačije vjere i nacionalnosti lakše pronašli zajednički jezik od onih koji vole drugu vrstu glazbe. Možda se varam, ali ne mogu zamisliti da netko tko primjerice ne voli jazz svoj život odluči provesti s osobom koja ga obožava.

I kada smo razočarani u ljubavi pa i u život, glazba nam daje nadu da će biti bolje. Ponekad nas vraća u prošlost i neke davne trenutke, veze, prijateljstva i sretne godine, a ponekad nam daje utjehu. I kako to pjeva moja najdraža glazbenica; glazba nam omogućuje da snivamo o ljubavi i kroz nju vežemo sebe uz živote drugih. Kao što je ona svoj život vezala uz Karla Metikošu, koji je s Ivicom Krajačem napisao i uglazbio ovu divnu pjesmu:

A kad smo kod ljubavi, točno određenu glazbu, izvođače pa čak i pojedine pjesme povezujem s osobama s kojima sam bila u vezi. Vjerujem da nisam jedina. Kroz glazbu se lakše povezujemo, a kad osjećamo strast ili privlačnost, naši umovi oslobađaju serotonin i hormone zbog kojih se osjećamo dobro te zbog glazbe jačaju osjećaji koje ljubav (ili strast) razvijaju u nama. Koliko je samo prvih poljubaca palo uz ritmove glazbe, bilo na koncertima, privatnim tulumima ili u klubovima. Kao da se kroz glazbu lakše oslobodimo i učinimo taj prvi korak. Prestanemo razmišljati što će biti i pustimo da nas vodi srce, strast i energija. I zapravo ni ne čudi da gotovo sve pjesme govore o ljubavi, bez obzira o kojem žanru je riječ – rock, pop, funk, jazz, punk rock, metal.

Glazba i prijateljstvo

U nekim trenucima možda i nismo posve sigurni povezuje li nas glazba s osobom suprotnog spola na prijateljskoj ili ljubavnoj razini, ali svima nama će playlista koju netko napravi za nas, bez obzira jesmo li je dobili na kazeti, CD-u, USB-u ili nam je poslana u nekom digitalnom formatu, zagrijati srce. Jer taj netko je u tu glazbu koju nam je poklonio utkao sebe i možda nam poslao poruku. Sjećam se prve godine fakulteta i kad mi je dečko, koji je dolazio u videoteku u kojoj sam radila, poklonio CD s playlistom koju je sam sastavio. Tek sam kasnije shvatila da je moguće kako je to bilo više od prijateljskog čina. Bez obzira koja je bila njegova namjera, većinu CD-a sam bacila, ali taj je ostao sačuvan u nekoj kutiji u ormaru. Od onih sam koji se teško riješavaju stvari poput knjiga i glazbe koje su dobili na poklon.

Neću zaboraviti ni kada mi je prijateljica u osnovnoj školi otkrila Alicu Keys. Posudila mi je njen CD, a mene je na prvo slušanje osvojio njen glas, njeno sviranje klavira i ova stvar:

I tada sam prvi put poželjela biti glazbenica. Nisam, a ni Alica Keys više nije na mojoj playlisti. Ali evo sad kada je ponovno slušam možda više od bilo čega me sjeća na tu dragu prijateljicu, na naša druženja, njenu osobnost i osmijeh. Sjećam se također da sam se nakon jednog turbulentnog perioda svog života upravo kroz glazbu povezala s prijateljicom koja mi je danas jedna od najvažnijih osoba u životu. Počele smo se intenzivnije družiti od trenutka kada me ona pozvala da idem s njom na jedan koncert. I od tog dana su prošle gotovo tri godine, a nas dvije smo zajedno bile na više od 10-ak drugih koncerata. Zajedno smo proživljavale neke tužne i neke sretne trenutke u životu, a sad se pitam bi li svega toga bilo da na taj klupski koncert nismo otišle zajedno. Glazba je možda bila samo ljepilo koje nas je spojilo. Zahvalna sam što me pozvala na taj koncert i što me isto tako odvela na neke druge nastupe glazbenika, poput onog krajem prošle godine u Tvornici na kojem je nastupio Ólafur Arnaldsa. Nisam ni očekivala da će to biti jedan od boljih koncerata u mom životu i ona je za to zaslužna jednako kao i on.

Hvala i mojoj S. koja je zbog mene bila na već tri Josipina koncerta. Hvala i A. koja je pod temperaturom i krijući od tadašnjeg dečka išla sa mnom na Gibonnijev koncert u Areni. Hvala i M. što je sa mnom dijelila sreću na Pozitivnom koncertu i nastupu Darka Rundeka i Ekipe. Zapravo hvala svima koji su mi otkrili neku novu glazbu, dijelili je sa mnom i uživali u njoj. To cijenim više od bilo kojeg materijalnog dara.

Glazba i filmovi

Prije dvije godine samo konačno zavoljela mjuzikle. Prije nego sam pogledala The Greatest Showman jednostavno nijedan mjuzikl mi nije bio zanimljiv i zabavan. Imala sam osjećaj kako gledam filmove u kojima je glazba dodana pro forme kako bi se film mogo nazvati mjuziklom. U ‘Najvećem Showmanu’ me osvojila glazba, glumci, priča i mjuzikl kao cjelina.

Filmovi s dobrom glazbom poput oni Quentina Tarantina imaju u mom srcu posebno mjesto. Sjećam se da sam danima nakon što sam pogledala njegov film Django Unchained slušala soundtrack filma. Hvala ti Tomo in der Mühlen. I zapravo je najljepše od svega što postoje producenti koji znaju kreirati glazbu koja će dati pravi ton filmskoj priči.

A kad smo kod filmskih priča, Bohemian Rhapsody i A Star is Born su mi jedni od najboljih filmova iz 2018. Prvi je priča o putevima grupe Queen i dok će mnogi reći da je film previše plastičan te ne daje dovoljan uvid u sam život Freddieja Mercuryja, meni je drago da je u filmu stavljen naglasak na glazbu i strast kojom su je stvarali. U Star is Born, koji je dodatno popularizirao Lady Gagu, priča nije biografska, ali itekako pokazuje kako uz najveći talent glazbenici neće uspjeti ako nemaju tog nekog ili to nešto što će ih pogurati.

Glazba i glazbenici

I da, glazbenici su ljudi kojima se jako divim. Znam da uz talent i puno rada, život glazbenika zahtijeva puno odricanja, uspona i padova. Zato su svi oni ponekad ekscentrični, zahtjevni, posebni, a oni pravi – prije svega autentični i vrijedni divljenja. Ipak, ponekad poželim biti na njihovom mjestu da osjetim tu energiju koju prenose publici. Najbliže što sam došla tom osjećaju je bilo 2009. godine na koncertu grupe U2 na stadionu u Maksimiru, u sklopu njihove 360° Tour. Kao dio ekipe koja je sudjelovala u jednoj od humanitarnih kampanji u Zagrebu, tijekom izvedbe pjesme Where the streets have no name smo se popeli na pozornicu. Osjećaj je neopisiv jer pozornica se trese od vibracija, pogled na ljude na stadionu stvara osjećaj tisuću trnaca, a glazba kao da odzvanja cijelim tijelom.

I upravo je grupa U2 primjer da utjecaj koji glazbenici imaju može učiniti svijet boljim jer oni kroz svoje pjesme, ali i humanitaran rad neprestano šalju poruke mira i humanizma. Zato je bivanje na njihovom koncertu još veći užitak. Upravo mi koncerti najviše nedostaju u ovoj godini. No, možda će mnogima ova tišina pomoći da uistinu počnu cijeniti glazbu i glazbenike. Ipak, znam da će i dalje mnogi snimati cijele koncerte, baš svaku stvar, umjesto da uživaju u trenutku.

Neću zaboraviti koncert Josipe Lisac u čast Karla Metikoše koji se prije dvije godine po prvi puta održan u Laubi, umjesto u koncertnoj dvorani Lisinski. Dio publike je sjedio pred pozornicom, a na samom kraju dvorane su bila stajaća mjesta. Tamo je publika bila toliko glasna i uopće nije uživala u njenoj glazbi. No, time nije ni poštivala nju kao glazbenicu. Ne samo to, nego zbog njih ni mi koji smo sjedili nismo dobro čuli Josipine izvedbe i priče. A svi znaju koliko ona na svojim koncertima između pjesama voli ispričati po koju zanimljivu anegdotu. Morat ću priznati da dok sam bila klinka ni ja nisam obožavala Josipinu glazbu, prvenstveno jer nisam razumijela njen izričaj. Prije vremena YouTube i dok se još gledala televizija, na HRT-u se vrtjela snimka njenog koncerta u Lisinskom, njena roza kosa i izvedba pjesme Danas sam luda. Pitala sam se tada kakva je to glazba, o čemu ta žena pjeva. Kako je vrijeme prolazilo, a ja odrastala, svaka njena pjesma mi je postala jasnija i sve draža. I to da kako sazrijevamo i u isto vrijeme mijenjamo svoj glazbeni ukus je zapravo predivno.

Glazba i njen utjecaj na život

I dok sama čitam ovaj tekst, svoju počast glazbi, shvaćam da sam djelomično imala potrebu napisati ga i da Josipi Lisac te njenoj glazbi odam počast. U svim njenim pjesamam pronalazim dio sebe. Hvala svemiru na njenom postojanju.

Možda još nismo odlučili što točno želimo raditi u životu, doživjeli ljubav života, možda još uvijek tražimo što je to što nas čini sretnim, ali uz glazbu je ta potraga lakša – jer u njoj uvijek pronalazimo dio sebe. Život bez glazbe ne bi imao smisla! Zato uživajte u njoj, onako istinski, i dijelite ju.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

1 Comment

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!