fbpx

Naš identitet je priča o nama samima. Priča je to koju smo kreirali od svojih najranijih dana, a na nju su utjecali naši roditelji, učitelji, prijatelji, kolege i okolina općenito. Koliko je ‘naša priča‘ autentična i na koji način se zapravo prezentiramo drugima, odlučila sam porazgovarati s Lejlom Talić, psihologinjom i kognitivno bihevioralnom terapeutkinjom na trećem stupnju edukacije. Lejla radi kao nastavnica psihologije i kao terapeutkinja, a u slobodno vrijeme volontira za Zbeletron i druge organizacije civilnog društva.

Zamolila sam je da opiše kako kreiramo „lažno“ i „autentično“ ja, odnosno kako gradimo svoj identitet te koliko na to utječu društvene mreže. Lejla kaže da je imperativ sreće i ljepote ono što društvene mreže čini toliko toksičnima i što dovodi do toga da se tamo predstavlja toliko mnogo lažnih ja. Dotakli smo se i teme vlastitih potreba i želja, koje će svaki pojedinac često sakriti duboko u sebi – najčešće od straha. Lejla naglašava: Sloboda je znati tko smo i ići za tim. Što je još zanimljivog i korisnog otkrila u razgovoru, saznajte u nastavku.

Što, odnosno tko, najviše utječe na razvoj našeg identiteta i do koje godine se on manje više formira?

Teško je definirati samo jedan najvažniji utjecaj na formiranje našeg identiteta zato što je zaista mnogo različitih utjecaja kroz naš život koji su u međusobnoj interakciji, a i identitet kao pojam ima mnogo aspekata i dimenzija. U ranom djetinjstvu najveći utjecaj imaju naši roditelji i bliska obitelj, a nakon ranog djetinjstva jača utjecaj vršnjaka, šire okoline i društva (mediji, profesori u školi, religijske i vjerske institucije…), a u adolescenciji ključan utjecaj imaju vršnjaci.

Različiti aspekti našeg identiteta formiraju se u različita doba našeg života. Primjerice, rodni identitet razvija se veoma rano u djetinjstvu, osjećaj o tome dobivamo već oko treće godine života, i postaje jako čvrst u idućih nekoliko godina, a onda nešto fluidniji u adolescenciji i kasnije. Ako identitet shvatimo općenito kao pojam o sebi, prilično stabilnim postaje u kasnoj adolescenciji, no i nakon toga se neki njegovi aspekti mogu mijenjati i transformirati, svom srećom.

Fleksibilna smo i kompleksna bića, a identitet je u svojoj osnovi naša priča o nama samima. Neke njegove dijelove ne možemo i ne trebamo mijenjati, no neki koje prepoznamo kao nametnute i kao nešto što nije zapravo naše, možemo modificirati, što je zaista oslobađajuće.

Kako bi ukratko opisali „lažno“ i „autentično“ ja, odnosno kako gradimo jedan i drugi identitet?

„Lažno ja“ je u zapravo slika koju mi prezentiramo o sebi svojoj okolini, odnosno ono kako bismo željeli da nas drugi doživljavaju. Svi imamo tu fasadu do neke mjere jer se ne ponašamo sa svim ljudima u svom životu na isti način. Za većinu ljudi ponašanje i prezentacija sebe neće biti ista ako su doma s obitelji ili partnerom/partnericom ili na šalteru u nekoj instituciji. Međutim, lažno ja nije samo ta uljuđena socijalizirana persona kojom se predstavljamo u situacijama kada smo u interakcijama s predstavnicima institucija i ljudima koje ne poznamo, ono ide dublje, i podrazumijeva da neke dijelove sebe koje smatramo neprihvatljivima moramo skrivati od svih ili većine drugih ljudi, a to su ključni dijelovi nas, naše istinske potrebe, naš pravi identitet, naši istinski interesi, naša prošlost, naše pogreške, naše emocije. Neki od nas iza te fasade stave svoju spolnu orijentaciju, svoj rodni identitet, svoju nacionalnu pripadnost, vjersko opredjeljenje, svoje vrijednosti povezane s odnosima s drugim ljudima, svoja iskustva…neke ključne dijelove sebe.

Život s takvom maskom zaista je bolan jer konstantno sami sebi šaljemo poruku da nismo dovoljno dobri takvi kakvi jesmo, a svaka ljubav, pažnja i prihvaćanje koje dobivamo od okoline tumači se kroz prizmu činjenice da je to dobila naša maska, a ne mi takvi kakvi jesmo. Na neki način vječno ostajemo usamljeni i nevidljivi, čak i ako smo okruženi ljudima. Taj identitet počinjemo također graditi veoma rano kroz socijalizaciju i informacije od okoline koja nas uči da je nešto dobro i prihvatljivo, a nešto loše i abnormalno te se treba skrivati ili eliminirati.

Autentično ja također gradimo kroz rane interakcije, ako imamo sreću da nas naša okolina podržava i prihvaća u osnovi takve kakvi jesmo. Ako nemamo to iskustvo, tada ga možemo graditi kroz odraslu dob, radom na sebi i postupnim skidanjem slojeva maski koje smo stavili zbog straha od toga da će nas naša okolina odbaciti ako budemo ono što jesmo.

Je li dijeljenje privatnih fotografija na društvenim mrežama nužno dio formiranja lažnog identiteta? Od kuda potreba za tim?

Dijeljenje fotografija na društvenim mrežama nije po mom mišljenju dio formiranja lažnog identiteta odnosno ne mora to biti. Međutim, ono zaista je veoma fragmentirano i djelomično prikazivanje prave slike našeg života i kao takvo ne može nas predstaviti u potpunosti. Kada bismo dijelili slike sebe kako plačemo, kako se svađamo, kako se nosimo s neuspjesima, kako prebolijevamo prekide i izdaje, bez šminke, u odjeći za po kući…tada to ne bi bilo lažno. Međutim, dobro znamo da većina ne dijeli takve fotografije, već se dijele idealizirani prikazi najboljih trenutaka. Potreba za time nije sama po sebi loša – želimo podijeliti sa svijetom sebe i želimo biti viđeni. To je potpuno normalna, prirodna ljudska potreba. Međutim, dijeljenje isključivo pozitivnih, lijepih, idealiziranih slika ide iz ljudske socijalne psihologije u kojoj je imperativ prihvaćanje od zajednice, a ne istina.

Nažalost, očekivanja suvremenog zapadnjačkog društva i onda i njegove norme su da nam mora biti super, da moramo biti stalno sretni i da moramo biti uspješni i lijepi – zato stavljamo takve slike, a ne one koje nas prikazuju realnije. Problem je to što svi gledamo samo takve slike i onda nastavljamo vjerovati da je norma sreće i uspješnosti ostvariva i moguća, samo smo mi eto iz nekog razloga defektni kad u svom životu imamo loše dane, depresiju, anksioznost, lošu frizuru, obitelj koja nije idealna, vezu koja se raspada, sukobe, prekide, otkaze, neuspjehe, usamljenost… Imperativ sreće i ljepote je ono što društvene mreže čini toliko toksičnima i što dovodi do toga da se tamo predstavlja toliko mnogo lažnih ja.

Stres, kriza, bezvoljnost nas mogu natjerati da zatomimo svoje prave želje i potrebe – kako to utječe na naš život i ono što nam treba? Primjerice, želimo raditi određenu vrstu posla, ali kriza nas tjera da se odreknemo te želje i prihvatimo bilo kakav posao ili primjerice u vezi smo s određenom osobom, lijepo nam je ali nismo sigurni da je to ono što želimo – kako se postaviti u toj situaciji i izraziti svoje želje?

Kada zatomimo svoje prave želje, nakon nekog vremena počet ćemo se osjećati bezvoljno, anksiozno, depresivno ili barem kao da nas nešto žulja. Važno je pokušati otvoriti tu Pandorinu kutiju ili vrata iza kojih smo pospremili svoje želje i potrebe, iz kojeg god razloga, te vidjeti što tu leži. Prvi korak je priznati si svoje želje i potrebe, a onda se okrenuti svom životu i vidjeti gdje i kako ih možemo ispuniti, možda ne na način na koji smo mislili, ali na neki drugi. Primjerice, ako shvatimo da posao koji želimo raditi trenutno nije financijski isplativ, možemo u njega ulagati vrijeme tako da nam bude hobi i istraživati polako načine na koje može postati održiv.

Ako se nalazimo u odnosu kojem nam je lijepo, ali imamo i osjećaj neispunjenosti, trebamo iskreno razgovarati sa sobom o tome imamo li možda neku potrebu koju ni jedan bliski odnos ne može ispuniti, već to možemo samo mi, ili se zaista radi o odnosu u kojem ne možemo dobiti što nam treba, čak i kad se sami ponašamo sasvim u skladu sa sobom i svojim vrijednostima. Svoje želje trebamo prvo izravno priznati i izraziti sebi, a onda, ako se radi o partnerstvu, i drugoj osobi. Tek onda možemo vidjeti kakva će biti reakcija i što ćemo zajedno probati poduzeti. Ako s druge strane nema razumijevanja, niti prihvaćanja naših potreba kao legitimnih, ili dobijemo jasno odbijanje, tada je vrijeme za donošenje teških odluka i odlaska za svojim željama i potrebama, jer čak i ako ih ne ostvarimo, barem ćemo znati da smo pokušali, a to je golema stvar za naše samopouzdanje i sliku o sebi. Bit ćemo autentični i slobodni, a to je, po mom mišljenju, vrijedno boli izlaska iz stagnacije i stresa koji donosi promjena.

Ilustracija: Vox Feminae Festival

Kako prepoznati jesu li majčinstvo, brak, karijera i druge uloge nešto što stvarno želimo ili nam je to većina nametnula, odnosno naučili smo kroz odgoj da je to nešto poželjno i prihvatljivo?

Ovo je zaista teško pitanje na koje možemo odgovoriti samo dubokim preispitivanjem i upoznavanjem sebe te davanjem odnosno dopuštanjem sebi slobode izbora. Neki od nas odrastanjem integriraju te vrijednosti u sebe i one su onda dio njihovog identiteta i ne dolazi do velikog preispitivanja niti ikakve dvojbe. To je ono neko duboko znanje da to želimo, da smo to mi. Svatko od nas rađa se s potrebom za bliskošću, intimnošću, povezanošću s drugim ljudima, potrebom za ovladavanjem i osjećajem postignuća, potrebom za zabavom i autonomijom. Načini na koje ćemo to ostvariti stvar su naše okoline, društva, povijesnog razdoblja u kojem odrastamo i živimo, te na kraju i našeg izbora, barem u današnjem vremenu.

U prošlosti, primjerice, brak nije bio stvar izbora za golemu većinu žena, kao ni majčinstvo, to je nešto što se apsolutno podrazumijevalo, i pritisak je bio golem da se te uloge ispune. Danas, srećom, možemo sebi dati prostor da istražimo jesu li te uloge naše, je li to ono što se uklapa u naš identitet, je li to naša istinska potreba. Pritisci društva i dalje su veliki, no barem formalno imamo tu slobodu da dođemo u doticaj sa sobom i osjetimo što nam naše tijelo govori, što negdje u dubini sebe vjerojatno već znamo. Ključno je dati si dovoljno vremena, i ako je moguće, probati zamisliti nekakvu idealnu verziju života za sebe, te promatrati kako se ta slika mijenja i razlikuje od one za koju su nas naučili da je jedina ispravna.

To je težak proces, uključuje i neki period tugovanja ako su naše želje i potrebe drugačije od većinskih, jer to znači da ćemo vjerojatno u nekom trenu biti izloženi propitivanju, a i mogućoj osudi okoline, možda čak i ljudi koje volimo poput svoje obitelji ili prijatelja. Pa ipak, moje je duboko uvjerenje da je to jedini put do zadovoljstva, ono istinskog, jer koliko god bilo teško, zaista danas možemo preživjeti bez ljudi koji nas osuđuju, ali ne možemo preživjeti bez sebe, odnosno ne možemo istinski živjeti. Naše pretkinje i preci nisu imali izbora, i prenijeli su nam svoja vjerovanja o tome da je njihov način života jedini ispravan, sve dok se kao društvo i zajednica nismo dovoljno razvili da te povijesne priče preispitamo i otkrijemo koliko su nam bile ograničavajuće. Dakle, sloboda je znati tko smo i ići za tim.

Na webinaru u sklopu Vox Femine Festivala govorit ćete i o tome kako zauzeti prostor koji nam pripada, kada nas okolina uči da smo nepoželjni ili nevidljivi? Kako skinuti masku koju nosimo i pokazati se u cijelosti? Možete li već sada podijeliti neka svoja saznanja i savjete u vezi toga?

Ne postoji jedan put koji će odgovarati svima, no ključno je prvo dopustiti sebi da sami sa sobom budemo to što jesmo i dati sebi prihvaćanje, te uočiti svoju posebnost i neponovljivost, koliko god to otrcano zvučalo, kao i svoje mane i nedostatke. Ta perspektiva je mnogim ljudima koji su cijeli život kažnjavani, kritizirani, učeni od društva i obitelji da nisu dovoljno dobri takvi kakvi jesu, često teško probavljiva. Znamo da mane i pogreške moramo eliminirati i to je to. Međutim, taj pristup, i takav pritisak na sebe dovode nas do goleme psihičke boli. Dakle, pokušaji da sebe smanjimo, utrpamo u tuđe kutije, ili modificiramo do neprepoznatljivosti obično neće uroditi nikakvim dugoročnim zadovoljstvom pa bi prvo bilo dobro odustati od te ideje i pokušati s pristupom suosjećanja i prihvaćanja sebe takvima kakvi jesmo te si dopustiti i pogreške na tom putu. To je proces koji će nam biti značajno lakši ako uključimo u njega ljude koji su nam slični, ako si dopustimo biti otvoreni s ljudima pa što god da se dogodi, ako riskiramo sa znanjem da možemo preživjeti ako neki ljudi odu iz našeg života zbog toga.

Možemo krenuti od nekoliko ljudi s kojima ćemo skinuti masku i podijeliti svoju autentičnost, onih za koje možemo pretpostaviti po njihovim stavovima, razmišljanjima i ponašanjima da će biti u redu s time i da će nas prihvatiti. Ako nemamo takvih ljudi u svojoj okolini, možemo potražiti zajednice, organizacije i aktivnosti u kojima bismo ih mogli upoznati. Možemo početi nositi odjeću koju želimo, slušati glazbu koju želimo, jesti što nam se jede…dakle sami sebi slati poruku da je u redu ispunjavati svoje potrebe. Prvi i najvažniji korak je iskrenost sa sobom i dubinsko upoznavanje sebe.

Lejla će u sklopu Vox Feminae Festivala u četvrtak 21.5. u 19 sati voditi webinaru Svi naši identiteti i potrebe, a moguće je prisustvovati putem ovog linka.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!