fbpx

Marijana Stanić rođena je u Zagrebu, gdje je 2003. godine diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti. Njeno profesionalno područje djelovanja vezano je uz vizualnu kulturu i likovnu umjetnost. Predsjednica je udruge 90-60-90 / Platforma za suvremenu umjetnost, voditeljica i kustosica Galerije 90-60-90/POGON Jedinstvo i likovna umjetnica.

Marijana je članica HDLU-a, urednica niza publikacija vezanih uz rad Udruge 90-60-90 i autorica te ilustratorica slikovnica za djecu. Za svoj umjetnički rad kaže kako se kreće unutar širokog raspona multimedijalnih radova od crteža, audio, video i svjetlosnih instalacija, radio drame, objekta i art game-a.

‘U potrebi za preispitivanjem slike svijeta u kojem živimo, problematiziram sustav vrijednosti suvremenog društva, konzumerizam i prezentacije stvarnosti, te istražujem modele svakodnevne komunikacije i odabire životnih strategija. Moji radovi se baziraju na estetici dječjih igračaka, kiča i sitne galanterije, a teme s kojima se bavim često dotiču opća mjesta maštarenja s ironijskim odmakom. Inspiracija kako za umjetnički, tako i kustoski rad je svakako u svakodnevici u neposrednom životnom iskustvu’

kaže Marijana Stanić.

Udruga 90-60-90 postoji od 2001. i do sada je organizirala preko sto umjetničkih projekata. Kako ste se uopće odlučili na osnivanje udruge, odabrali ovaj naziv te koja je njena najvažnija uloga?

Te godine je jedanaest cura osnovalo je udrugu za promicanje likovnosti u svakodnevnom životu, pod vodstvom umjetnice Mie Janković, čija sam i ja bila članica. Sve nas je ubrzo život odveo u različitim smjerovima i kako sam ja već tada počela voditi galerijski program u klubu Močvara, istoimena udruga je postala platforma za galerijske programe koje vodim. U suradnji s Udruženjem za razvoj kulture – URK od 2001. do 2010. godine vodim Galeriju Močvara u sklopu Kluba Močvara, a od 2010. do danas vodim Galeriju 90-60-90 u sklopu Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade – POGON.

Naziv udruge 90-60-90, ironizira ženske idealne mjere i društvene norme kao takve, a ja sam ga naslijedila zajedno s udrugom. Inicijalna ideja programa je približiti suvremenu umjetnost između ostalog publici koja ne pripada isključivo likovnim krugovima. U ono prvo vrijeme to je izgledalo stvarno revolucionarno, kompleksne umjetničke instalacije transformirale su klupski u izložbeni prostor na jedan dan. Doslovno smo izložbe otvarali i zatvarali u roku od 24 sata. Naime, izložbe su trajale jedan dan, jer se u prostoru kluba, već drugi dan odvijao neki drugi program, međutim ovo kratko vrijeme trajanja izložbi nije nas onemogućilo u ostvarivanju najambicioznijih izložbi.

Osim promicanja suvremene likovne umjetnosti te edukativnih programa, kroz rad Galerije 90-60-90 koju ste oformili pružate mogućnost mnogim umjetnicima da prezentiraju svoj rad. Koliko je to utjecalo na suvremenu hrvatsku likovnu scenu u posljednjih 10 godina?

Izložbeni prostor Galerije 90-60-90 sa svojim specifičnostima i začudnom atmosferom  bivše tvornice Jedinstvo, zasigurno  svojim posjetiteljima omogućuje neposredniji odnos spram umjetničkih djela. Kroz projekt su producirani brojni novi umjetnički radovi umjetnika mlađe i starije generacije, što je obogatilo kulturnu proizvodnju, a projekt je uspješno povezao alternativnu – nezavisnu kulturu sa suvremenim umjetničkim strujanjima. Mogu spomenuti kako je program Galerija 90-60-90/Heroji na kraju 2014. godine u rubrici kulture Jutarnjeg lista proglašen projektom godine. Vjerujemo da smo svojim radom u posljednjih, gotovo dvadeset godina doprinijeli  nezavisnoj kulturi, te da je projekt Galerija 90-60-90 našao svoje mjesto na kulturnoj mapi grada Zagreba i kao takav predstavlja značajan doprinos suvremenoj umjetnosti i kulturi.

Možete li izdvojiti neki projekt ili program na koji ste posebno ponosni i/ili ukratko opisati najnoviji program galerije?

Važno mjesto u programu pripada nizu kustoskih koncepcija / problemskih skupnih izložbi kojima smo nastojali aktualizirati angažirana društvena pitanja kroz suvremenu umjetničku praksu. Izdvojila bi interdisciplinarnu izložbu Majke i kćeri (2011) izvedenu u suradnji s kustosicom Irenom Bekić. Posebno sam ponosna na tu izložbu, jer smo s minimalnim sredstvima uspjele koncipirati i realizirati međunarodnu izložbu koja uključuje kompleksne instalacije 14 autorica,  koje iz različitih perspektiva obrađuju složen odnos majke i kćeri.

Također projekt uključuje i istraživanje dviju psihologica. Zatim, Slika od zvuka (2012), skupna izložba na kojoj je prezentirano dvadeset audio radova suvremenih umjetnika koji su premijerno bili emitirani na Trećem programu Hrvatskog radija. Pri tome je, naravno, posebna pažnja posvećena postavu, zamišljenom u skladu s karakterom audio radova izvorno emitiranih putem radio prijemnika, u ovom slučaju audio radovi slušali su se s radio uređaja u automobilima koji su posebno za ovu priliku uvezeni u prostor Pogona Jedinstvo. Autorica emisije i kustosica je Evelina Turković.

Slika od zvuka 2, 2013, foto: Damir Žižić

Spomenula bih tematski ciklus Heroji (2014), u sklopu kojeg je izvedena veličanstvena desetkanalna video instalacija, Na barikadama, Sanje Iveković, tada premijerno izvedena u Hrvatskoj. Također, značajan projekt koji  će zasigurno ostati u pamćenju je 51. Zagrebački salon na temu Izazovi humanizmu (2016.), koji sam kurirala u suradnji sa Suzanom Marjanić.

Na stranicama galerije stoji opis za program u 2019., a koji se odnosio na ciklus izložbi ‘Tišina’,  a koji glasi: ‘Tišina je fenomen sa širokim rasponom djelovanja i utjecaja. Suvremena masovna kultura zazire od tišine; dominirajuća urbana anti/ekologija buke, cjelokupna buka u akcijama i mislima, globalna svjetska kriza koja se temelji na političkoj buci, buka konzumerizma i tehnologije… Postoji li danas potreba za savladavanjem buke i ponovna uspostava tišine kao put otpora, novih tendencija, egzistencijalne svrhovitosti, humanizacije, alternativne neposredne komunikacije’.

Je li suvremena likovna umjetnost, odnosno sami radovi, vrsta otpora pojedinim obilježjima suvremenog življenja (konzumerizam, onečišćenje, masovna produkcija, tehnologija)?

Tijekom niza godina rada činilo mi se zanimljivim i važnim kontekstualizirati godišnji program u okviru neke društveno aktualne teme. Jer kroz godišnji program koji se bavi jednim određenim pitanjem može se lakše i sveobuhvatnije analizirati neka društvena pojava. Suvremena umjetnost promišlja teme iz društveno političke stvarnosti, a umjetnost kao platforma, zasigurno daje najiskrenije odgovore.

Same po sebi teme nisu provokativne, međutim umjetnički odgovori uvijek mogu biti provokativni. Tako na primjer, rad preminulog Mladena Stilinovića, Položeno oružje, u kojem Stilinović veliku dvoranu Pogona Jedinstvo, 2010, prekriva crvenim tepihom na koji su položene prave vojničke puške i poziva posjetitelje da mirno prošeću stazom popločenom oružjem, niti jednog posjetitelj u ovoj situaciji nije ostavio ravnodušnim, kao ni instalacija Lane Čmajčanin i Adele Jušić, Priče za laku noć (2013) koje su u prostor Jedinstva donijele skrivene priče pojedinaca i razotkrile intimu koju proživljavaju u skloništima ratom devastiranog Sarajeva.

Koja je po vama najvažnija uloga likovne umjetnosti i općenito kulture u čovjekovu životu i zašto je važno da postoje udruge poput vaše?

Svjesna sam teške ekonomske situacije u kojoj živimo i da većina gleda na suvremenu umjetnost kao na jedan hermetičan, ekskluzivan svijet koji i nije pretjerano potreban. Međutim, mislim da nam suvremena umjetnost upravo omogućava, na zanimljiv način, da bolje razumijemo neke društvene pojave i da se približimo jedni drugima.

Gubi li kulturna djelatnost u Hrvatskoj potporu državnih institucija ili su samo neke vrste umjetnosti zbog svoje više cijenjene pa samim time dobivaju veću potporu, dok druge ostaju na marginama?

Da, i mislim da je to ozbiljan problem koji bi mogao imati domino efekt. Udruge na nezavisnoj sceni nadopunjuju sadržaje institucionalne kulture, unose inventivnost, raznolikost i stvaraju drugačiju, eksperimentalnu komunikacijsku platformu. Time uvelike obogaćuju kulturnu ponudu grada i šire i bila bi prava šteta da tako ne ostane. Likovna umjetnost je nekako ostala na margini u odnosu na druge umjetnosti, ne znam kako se to dogodilo, možda su likovni umjetnici jednostavno manje spremni javno zalagati se za sebe. 

Naravno, bilo bi puno lakše kad bi bilo više novaca, da je kulturi u našem društvu pripala bolja pozicija, međutim ponekad nas nedostatak sredstava tjera da razmislimo i snađemo se, pronađemo neko nesvakidašnje rješenje i isto tako dobijemo što smo željeli. Rad u udruzi na nezavisnoj sceni je u svakom slučaju pun svakodnevnih izazova, koji na neki način otežavaju, ali i čine ovaj posao zanimljivim i zabavnim

Koji su vaši daljnji planovi vezani uz rad udruge te same galerije?

Planiramo nastaviti rad Udruge i pronaći dodatna sredstva za financiranje rada udruge i programa aplicirajući na EU fondove. Svakako smo zahvalni Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za kulturu grada Zagreba koji podupiru program od samog osnutka Udruge i naravno zakladi Kulturi nova koja je u zadnjim godinama pomogla da programe podignemo na višu razinu i očuvamo stabilnost organizacije. Posebno me veseli što su se u rad Udruge uključile dvije nove talentirane kustosice Tena Bakšaj i Maja Flajsig.

Programi tijekom 2020. godine odvijat će se u zajedničkim i pojedinačnim izložbama  na temu Čije je što?. Projekt Čije je što? pokušava povezati i vidjeti kako se individualni osjećaj pripadanja/pripadnosti suodnosi s društvenom konstrukcijom, odnosno koje individualne i kolektivne identifikacijske mehanizme pokreću određeni politički projekti pripadanja. Naime, različiti ljudi istoga kolektiva mogu se osjećati različito u različitim vremenima, mjestima i situacijama, a projekt kroz niz umjetničkih radova pokušava detektirati i analizirati diferencijalne utjecaje koje različiti politički projekti pripadanja imaju na one članove kolektiviteta koji su različito locirani, odnosno odstupaju od norme. U skladu s tim projekt zahvaća i propituje različite ekonomije, od ekonomije kapitala do ekonomije brige. Dodatno, propituje suprotstavljene koncepte komodifikacije i solidarnosti, pokušavajući ukazati na podjelu društvene moći, ali isto tako i na subverzivnost i devijacije individualnih koncepata pripadanja.

Umjetnice i umjetnici koji će izlagati u sklopu ovogodišnjeg ciklusa su Vanja Babić, Katerina Duda, Nicole Hewitt, Paulina Jazvić, Siniša Labrović, Ivan Slipčević i Bojan Mrđenović.

Marijana vas poziva da dođete na izložbe!

Autor naslovne fotografije: Jasenko Rasol

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!