fbpx

Većina ljudi ju poznaje kao Lu Jakelić, iako se zove Lucija. Lu je talentirana, mlada kantautorica, ima 26 godina i odrasla je u Đurđevcu. U njemu je provela djetinjstvo i srednjoškolske dane, a u Zagreb je stigla s 19 godina; kada je krenula na fakultet. Kaže kako su je prije dolaska u Zagreb formirali društveni i obiteljski odnosi te introvertan odnos koji je njegovala sama sa sobom. A glazba? Pitala sam je kako je glazba ušla u njen život. Odgovara mi kako je nesvjesno provodila cijeli dan okružena glazbom te da misli da nikada nije imala svjestan “trenutak ulaženja” u svijet glazbe.

‘Glazba je moj poziv i odabire me svaki dan’.

kaže Lu Jakelić.

Otkrila je da joj se nadimak koji danas nosi prirodno nametnuo još u glazbenoj školi, a sama se već dugo identificiram s njime kao da je njeno pravo ime. ‘Lu je ono što živim glazbeno i umjetnički, a Lucija sam privatno. Dobro je imati distinkciju, jer su to ponekad nužna dva odvojena svijeta‘ kaže. Što mi je još zanimljivo otkrila o svom glazbenom putu, motivu i razlozima za stvaranje te što voli kod glazbe, pročitaj u nastavku.

Je li prije glazbe postojalo nešto drugo, odnosno jesi li oduvijek htjela postati glazbenica? Vidiš li ovaj život kakvim danas živiš kao ono što si nekada zamišljala ili je puno bolje, odnosno misliš li da je biti glazbenica zahtjevno ili pak donosi puno dobrih stvari zbog kojih je lako prevladati sve izazove?

Uz glazbu sam oduvijek voljela pisati te slušati radijske persone. Danas sam magistar komunikologije i radijska voditeljica. To je dodatna aktivnost u kojoj sam se htjela educirati i možda imati svojevrsnu potvrdu da to zbilja znanstveno poznajem.  

Glazba doduše, je oduvijek unutar mene i nemam osjećaj da se time službeno bavim. Planiranje i organizacija glazbene karijere je posao. Sama glazba i muzikalnost su ono što mi je potrebno da bih postojala i razvijala se, tako da to nikada ne gledam kroz prizmu financija ili iscrpljenosti. Ona mi nikada nije kriva ili teška. Biti glazbenik znači imati privilegiju te bogatstvo razumijevanja i empatije kroz jezik koji svi razumijemo – emocije. Još k tome biti kantautor i sam pisati taj jezik je krasno. 

Ipak, biti u glazbenom biznisu jest vrlo zahtjevno emotivno i psihički. Teško je kao emotivac naplatiti ono što radiš, jer ako radiš ispravno – daješ se cijelim bićem i ne možeš odvagati nešto manje, a nešto više. Puno je tu različitih ljudskih energija i motiva te nepravde tržišta ili nekulture publike. Ali kao u svakom poslu, učiš se strpljenju i ideš svojim putem. Status poštovanog glazbenika treba se zaslužiti, sad kako tko… No, ako me pitaš ostvarujem li snove , da – iz dana u dan.

Osim što divno pjevaš, autorica si glazbe i teksta većine svojih pjesama. Koliko si pjesmi do sada napisala, uglazbila i otpjevala pred publikom? Osim u ljubavi i ljudima, iz čega ili od koga još stiže inspiracija? Postoje li neki skriveni dragulji, neke pjesme koje još uvijek čuvaš za sebe?

Ponosna sam na činjenicu što sam u valu mladih ženskih kantautorica, a s druge strane to zna biti usamljena strana medalje. Ne znam ni jednu kolegicu mojih godina koja istovremeno stvara mainstream i art. Ne volim ni u intervjuima objašnjavati svoje pjesme ili njihov žanr. To je na publici koja svoje biće provlači kroz muziku, ako joj se svidi. Srećom, takve publike u mom slučaju zaista ima u regiji i Hrvatskoj, i ona mi svakodnevno bude motiv i razlog za stvaranjem. Ne brojim službeno pjesme, jer ih je za sada petnaestak objavljeno, a doma ih puno živi u bilježnicama te čekaju na svoj red. Taj red dolazi kombinacijom svakodnevne inspiracije, truda, mog osobnog rasta… to možda i jest moja najveća inspiracija: kako odrastam i promatram svijet. 

Bez obzira na predivan vokal, ton i boju glasa, ali i izvrsne pjesme, jako je teško probiti se na glazbenoj sceni i naći put do svoje publike. Što ti je pripomoglo u tome, jesu li to možda i nastupi u TV emisijama, tvoja autentičnost…?

Ovisi o tome što smatraš probitkom ili uspjehom. Mojoj generaciji je to teško zbog  kvazi-prikazanih vrijednosti na društvenim mrežama ili u medijima. Oni koji brzo shvate da je tajna u kontinuiranom radu na glazbi (i sebi) te na prikupljanju svoje publike, e tu se već da pričati o perspektivi karijere. Sve ostalo danas smatram samo pokušajem. I što se kaže – za svakog postoji prilika, ali ne i potvrda

Ne volim u svoje ime govoriti što mi je pripomoglo, to je pitanje za ljude koji vole moj rad. Tu onda leži i odgovor…pomažu mi oni, svakog dana. Otmjeno medijsko izlaganje svakako širi tu masu i upoznaje ljude s onim što radim. Trudim slijediti svoj unutarnji svijet i srce. Nekako mi uvijek to ispolji lijepe rezultate i privuče dobre ljude.

Lu Jakelić, autorica fotografije: Martina Movrić

Izvodiš također pjesme domaćih i stranih pjevača. Meni osobno su jako divne Say you love me i Prozor prema zalazu. Koja je tebi možda najdraža obrada i postoje li glazbenici koje su ti nadahnuće i putokaz na glazbenom putu?

Obrade imaju smisla kada ih stvarno uradiš na svoj način. Počela sam s bratom na manjim koncertima, pa to sve “prikopčala” na YouTube, radila svoje gaže zbog kojih je došla i prilika za emisiju A strana koja se bazira na obradama velikih izvođača… lijepo je to. Ali još je životnije izvoditi svoje autorske pjesme i danas, nakon iskustva rada na vlastitom albumu, stavljam naglasak na njih. 

Ako moram odabrati, zahvalna sam na prepoznatljivosti obrade Prozor prema zalazu u emisiji te obrade Gibine pjesme Libar na mom kanalu. Mislim da već i ptice na grani znaju koliko volim Zlatanovo autorstvo, a tu dodajem Urbana, Milana Mladenovića, Dina Šarana, Meritas, Arsena… 

Što najviše voliš kod glazbe općenito i pjevanja pred publikom? Kakav je osjećaj kada pročitaš povratne informacije na svom YT kanalu? Kako bi opisala emocije koje ti donosi stvaranje i pjevanje?

Volim tu kombinaciju straha i otpuštanja istog. Znamo već, strašno i uzbudljivo je biti Čovjek. Umjetnost to najviše opravda i iziskuje od nas. Volim nastupati i imati tu odgovornost gdje druge muzikom na/tjeram da osjećaju. U brzini života tako često opravdavamo posao i vrijeme utrošeno na stres, a rijetko tko može izdržati sjediti u tišini zatvorenih očiju sam sa sobom par minuta. Da nema glazbe, ne znam bi li srasla životno u osobu koja jesam. Da nema glazbe, ne znam bi li imala ljude oko sebe koje imam. Da nije glazbe, ne bi bilo ni mene u punini.

Slušajući tvoje pjesme, kao da slušam poglavlja neke knjige. Misliš li da osim što su umjetnici, pjesnici i književnici imaju još puno sličnosti? Pišeš li ti svoje pjesme kako bi podijelila neke priče?

Antun Branko Šimić najtočnije piše:

“Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.

Naslonivši uho,
na ćutanje što ih okružuje i muči,
pjesnici su vječno treptanje u svijetu.”

Sve moje pjesme prvo su odjevene u poeziju, a onda ih uglazbim. Ponekad budu širi tekst, ponekad rečenica-dvije, iz koje nastanu glazbene priče. Šutim, osjećam, zapisujem, sviram i onda – kroz glazbu pričam ostalima.

Za razliku od drugih pjevačica, tvoj stil odijevanja i šminkanja je prilično jednostavan, a opet autentičan. Ono što se vidi na tvojim nastupima, ali i u spotovima je da voliš nositi šešire. Imaš li puno šešira i jesi li ikad osjećala pritisak da zbog svoje karijere moraš prilagoditi ili mijenjati vlastiti stil odijevanja?

Šešir je došao prirodno u početku mojih izričaja kao neka “druga glava”. Znaš kako kažu da šešir glavu čuva, možda je u početku čuvao i mene… danas ga rjeđe nosim jer ga češće viđam na drugima. U karijeri i nekom svom biću lijepo je biti drugačiji. Nije lako, doduše. Puno je tu savjeta i priučenih komentara o “naučenom”, dosad viđenom u medijima. Treba slijediti kako se osjećaš kada nešto nosiš u sebi. Ako je to nešto jednostavno – super. Ako je ekstravagantno – super. Osobno, želim biti dosljedna djevojčicama i dječacima, a onda i starijoj generaciji. Kad me netko vidi, želim da sluša što govorim ili pjevam. Nisam model koji nosi kreacije, već kantautorica koji nosi riječi na svoj način. 

Iako je sudeći prema ovogodišnjim zbivanjima teško planirati, koji su neki tvoji planovi do kraja godine? Imaš li dogovorene neke nastup i koncerte? I hoće li uskoro neka nova pjesma ili možda novi album?

U ova neobična i teža vremena, grozno je financijski ovisiti o dozvoljenim okupljanjima ljudi. Ali hajmo ponovo: u ova neobična i teža vremena, krasno je biti umjetnik i svim današnjim tehnološkim ostvarenjima ili emocijom imati vječnu mogućnost utjecaja na ljude. Na jesen ćete me moći promatrati u transformacijama u showu Tvoje lice zvuči poznato. Do kraja godine završit ću ciklus debitantskog albuma s pokojim iznenađenjem, a kako sam jesensko dijete i tada najviše volim stvarati, vjerojatno krećem u rad na novom izdanju.

I za kraj, što bi poručila mladim ženama koje se bave nekom vrstom umjetnosti, možda su tek na početku i osjećaju pritisak da se moraju prilagoditi zahtjevima većina?

I djevojčicama i dječacima,

i onoj starijoj djeci –

slušajte sami sebe najviše, a usput poneki tuđi savjet. Ocijenite ga tišinom u sebi, a onda glasno i hrabro koračati k snovima. Što je put teži i sporiji – to je ispravniji. Inspiraciju poštujte, ali svoj način još više. Ne brojite lajkove, shareove i ne mjerite ono što uradite tuđom vjerom. Vjerujte u sebe i samo tako još dalje, još više…

Autorica fotografija - Martina Movrić

Možda će te zanimati i ovo: Možda još uvijek nismo našli ono što tražimo, ali se u glazbi uvijek iznova pronalazimo

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!