fbpx

Jasenka Gojšić je facilitatorica transformacijskog učenja i jedna od autorica knjige „Na rubu transformacija“. Pod transformacijom ovdje mislimo na drugačije, šire i kompleksnije viđenje svijeta, te propitivanju i prilagodbi vlastitih uvjerenja realitetu.

Jasenka kaže kako je knjiga pisana sa željom da se transformacijama hrabrije izađe ususret, a namijenjena je edukatorima odraslih. Pod time se misli na ljude koje provode sve oblike formalne i neformalne edukacije, uključujući u to i razvojno orijentirane menadžere i mentore, savjetnike, trenere, konzultante. Želja autora knjige je povećati kapacitet svih tih ljudi da u svojim programima i radu adresiraju transformacijsku komponentu učenja.

U knjizi su predstavljene teorije, metode i alati koji potiču propitivanje uvjerenja, promjene perspektive i povećanje broja opcija potrebnih da bi ljudi i organizacije svjesno i suradnički prošle kroz transformacije, a u jednom vrlo zanimljivom razgovoru je otkrila kako bi danas trebala izgledati edukacija, kako da izaberemo svog edukatora, što nas spriječava u promjenama, kako se nositi s krizom i zašto su nam važne zajednice – u našim gradovima, mjestima… Za početak sam je zamolila da pojasni prednosti transformacijskog učenja.

Kako bi ukratko objasnili transformacijsko učenje, koja je njegova glavna prednost?

Tradicionalan pristup učenju podrazumijeva usvajanje znanja i vještina. Transformacijsko učenje usmjereno je na izgradnju stavova i uvjerenja, razumijevanje šireg konteksta i mogućnost sagledavanja kompleksnije slike svijeta.

Knjiga „Na rubu transformacija“ plod je rada 42 autora i autorica na temu transformacijskog učenja. Sam proces pisanja knjige bio je transformacijski doživljaj: svi uključeni smo promijenili perspektivu na to kako knjiga nastaje, i otvorila nam se još jedna opcija za zajedničku kreaciju i stvaranje. Merilyn Mehlmann orkestrirala je cijeli proces. Važno je ovdje reći da Merilyn ima 80 godina i da smo svi na projektu bili primorani propitati vlastite stavove prema godina, starenju i radu. Ta svježina uma i količina resursa koja je toj ženi na raspolaganju vidljiva je i u knjizi.

Ljudi često žele promjenu, ali nisu spremni mijenjati sebe. Primjera je jako puno, a jedan od njih je problem zagađenja. Nisu svi svjesni posljedica koje donosi onečišćenje okoliša, ali čak i oni koji jesu rijetko mijenjaju svoje postupke. Zašto je tome tako i kako to promijeniti?

Za promjenu ponašanja potrebna je vizija željene budućnosti, zrnce idealizma, žlica entuzijazma, osjećaj odgovornosti i aktivacija vlastite moći. Dakle, potrebni su transformacijski procesi kroz koje pojedinac uobičajeno prolazi sporo i nesvjesno u samoći. Da bi ti procesi bili svjesni, voljni i podržani, najčešće je potrebna pomoć ljudi koji se bave facilitacijom transformacijskog učenja, koji su prošli kroz vlastite slične transformacije, svojim životom vjerodostojno pokazuju da je moguće drugačije poimanje i kreiranje života. Oni imaju znanja, vještine i iskustvo u praćenju ljudi u transformacijskim procesima i spremni su se uputiti s novim čovjekom ili grupom u još jednu transformaciju. Facilitatori transformacijskog učenja su kombinacija primalje i avanturiste, uvijek spremni na iznenađenje i čuda.

Dodatna poteškoća svake promjene je njezina reverzibilnost nakon povratak u staro okruženje. Novo znanje u nepromijenjenom kontekstu primarno rezultira frustracijom. Nakon transformacije nije moguć povratak na staro. Jednom kada ste shvatili kuda vodi nebriga za vlastito blagostanje ili ekologiju, možete to potisnuti i nastaviti po starom, no iz podsvijesti ta spoznaja možda još i jače djeluje na vaše opće stanje nezadovoljstva i osjećaj besmisla.

Živimo u svijetu brzih i dalekosežnih promjena, a sve to utječe na naš privatni život, odnose, posao. Ako znamo da je ljudima potrebno vrijeme da se prilagode na nešto novo, koje vještine, znanja, tehnike i metode mogu pomoći da se lakše prilagode i prevladaju izazove?

Tri su koraka u svjesnoj promjeni: postati svjestan realiteta, prihvatiti ga i nakon toga donijeti odluku o promjeni.

Tako dugo dok živimo u prošlosti i nadamo se povratku na staro, ili maštamo o idealima, mi nismo u realitetu, nismo ovdje i sada. Teorija, metoda i tehnika za centriranje pažnje i uzemljivanje ima bezbroj. Njihova učinkovitost ne leži u načinu na koji smo došli do njih, formalnim ili neformalnim putevima učenja, već u njihovoj redovitoj primjeni. Sjetiti se izvršiti provjeru iz kojeg mjesta u vremenu u ovom trenutku živimo, djelujemo, osjećamo i mislimo, te si znati stvoriti prostor i vrijeme za povratak u sadašnjost, glavni su izazovi u ovoj fazi svjesne prilagodbe životu koji implicira stalne promjene.

Faza prihvaćanja je pasivna faza promatranja, doživljavanja, čuđenja, razumijevanja. Svaka automatska reakcija na viđeno dolazi iz starih navika i obrazaca. Stani, čovječe! Većina onoga što se dešava u svijetu uopće nije tvoje! Pustiti sebe na miru, pustiti druge na miru, pustiti da svijet bude kakav jest, znači ne proizvoditi dodatno emocionalno i misaono smeće. U fazi prihvaćanja mi osjećamo mir sa svime onakvim kakvo jest, kroz sve duže periode svjesnosti.

A onda, dozvolimo li se biti dovoljno dugo u miru, negdje u toj tišini počinje se čuti „čežnja duše“. Onaj zov da se poduhvatimo promjene, bolje rečeno kreacije, onoga što je stvarno nama dano da činimo.

Situacije u kojima se nađemo u životu valja prihvatiti s najvećim mogućim mirom. Svoju akciju valja pokrenuti na temelju slike svijeta kakvog želimo stvoriti. Za oboje postoje načini i pomagači, koji postaju vidljivi kada donesemo odluku. Učitelj, ovaj puta u obliku knjige, dolazi kada je učenik spreman. I obratno.

Vestigium

U svom životu i radu uglavnom koristimo znanja i modele koje smo naučili u školi, na radnom mjestu, ali da bez dodatne edukacije nemamo mogućnost osobnog i profesionalnog razvoja.  Drugim riječima, polako jača svijest o važnosti cjeloživotnog obrazovanja. No, gotovo bilo tko može baviti educiranjem. Imate li savjet kako odabrati edukatora i na što se fokusirati?

To je izvrsno pitanje! Ono me ponovno vraća na pojam odgovornosti.

Edukacija po mjeri pojedinca je ona koja odgovara na njegovu živu potrebu i znatiželju. Tako dugo dok je edukacija samo most iz jedne situacije u drugi, koji treba najsigurnije, najbrže i najučinkovitije prijeći, tada je svejedno tko je edukator, važan je samo papir koji on izdaje. U tom scenariju edukatora je lagano izabrati.

Međutim, ako nam je jasno da s edukacijom dolazi i osnaživanje i usvajanje novih vrijednosti, svjetonazora i samospoznaja te da edukacija često graniči s indoktrinacijom i pasivizacijom, onda Vaše pitanje ima punog smisla.

Ono što osobno mogu savjetovati je saznajte sve što možete o ljudima, učiteljima i učenicima koji su uključeni u Vašu edukaciju. Kako oni žive? Dijelite li s njima osnovne vrijednosti koje kroz i nakon edukacije želite povećati i manifestirati? Vesele li Vas knjige koje ćete morati pročitati tijekom edukacije? Ako ste iskustveni čovjek i iskustvo je vaš preferirani oblik učenja, kako je ono zastupljeno u procesu učenja? Ako težite razumijevanju, provjerite objašnjavaju li potencijalni učitelji na Vama razumljiv način kompleksne koncepte. Želite li naučiti kako biti bolji u svom poslu provjerite s edukatorima hoće li Vam oni zaista pomoći u tome ili će cijelo učenje biti hod „mačke oko vruće kaše“ bez mogućnosti da ikada zaista radite i učite na vlastitim primjerima. Isprobajte program prije donošenja odluke. Svaka dobra edukacija ima uvodni dio u kojem se može ustanoviti jeste li jedno za drugo – program za Vas i Vi za program. Iz svake poštene edukacije se može izaći u svakom trenutku i vratiti ponovno u proces učenja kada ste spremni za nastavak.

I ponekad nije važno znati „što ćete s tim“. Edukacija može biti svrha sama sebi. Učenje o sebi ne mora biti pravdano, ali mora biti angažirano, skoro pa strastveno.

Zajednice su iznimno važne za razvoj i organizaciju znanja, no u posljednjih nekoliko godina kao da slabi potreba za povezivanjem. Mogući uzroci su jačanje konzumerizma i individualizma. Ipak, počele su se javljati ekonomske i tehnološke zajednice poput onih Silicijskoj dolini i Tehnoloških parkova (ima ih nekoliko i u Hrvatskoj). No, koliko je za društvo važno postojanje društvenih zajednica, poput recimo udruge Vestigium?

Sve vrste zajednica su beskonačno važne i utječu na blagostanje pojedinca i društva, toliko dugo dok nisu same sebi svrhom i izlika da se ne živi vlastiti život.

Mi se realiziramo tek u odnosima s drugim ljudima. Sve ostalo je higijena i priprema za tu samorealizaciju. Međutim, odnosi s drugim ljudima bi trebali služiti nekom zajedničkom cilju, a ne time da se ljudi bave jedni drugima. Zajednica pojedinaca okupljena oko konkretne vrijednosti, odlučna manifestirati i otjelotvoriti tu vrijednost omogućava pojedincu da istraži i ostvari svoja znanja i talente, da odigra njemu svojstvene uloge, da svoju različitost doživi i ispolji i poveže s različitošću i jedinstvenošću drugih.

U Vestigium dolaze ljudi ponuditi svoje talente drugima. Onda ti drugi dolaze razviti svoje talente radi hobija ili buduće produkcije. Ti produkti, stvoreni iz srca, privlače realne kupce, one koji ih kupuju jer im zaista trebaju, ne zato što se to nosi ili propovijeda kroz manipulativne reklame.

Takvi društveni centri kao što su Vestigium u Vrbanima, Gombalište u Travnom, KINO u Svetom Filipu i Jakovu, nastali su iz srca pojedinca, i to se osjeća. Ta mjesta imaju dušu. Ta duša nije privlačna, niti otvorena svima, već onima koji se poistovjećuju s vrijednostima kojima to mjesto zrači. I to je super, ta odvažna jedinstvenost, koja promovira autentično, neukalupljeno življenje. Tu nalazimo ljude koji imaju spoj s djetetom u sebi, onim koje još nije stavilo maske da bi preživjelo. Ti odrasli ljudi, u takvim društvenim centrima su ona ista djeca kakva su se rodila, no s razvijenim potencijalima, odgovorna i odrasla te žive i puštaju druge da žive, šaljući poruku: “Dođi i igraj se u mom pješčaniku ako ti se sviđa kula koju mi ovdje radimo ili nastavi dalje, bez ljutnje i brige, tražiti svoje igralište i svoju družinu, koja je po tvojoj mjeri.”

Vestigium

Priča o Vestigiumu: Pozitivna priča o zajedništvu na Vrbanima: 6 žena pokrenulo Vestigium, organiziraju Eko plac i niz aktivnosti

U knjizi spominjete afirmativno propitivanje (Appreciative Inquiry) kao jednu od metoda transformacije. Možete li pojasniti osnovna načela te metode?

Pozitivno propitivanje, ili afirmativno propitivanje kako je prevedeno na hrvatski, jedna je od metoda za pokretanje pozitivnih promjena. Zasniva se na sljedećim načelima:

  • društveni konstrukt: realnost nastaje u odnosima, riječi kreiraju svjetove, nada nastaje na iskustvima drugih ljudi
  • anticipiranje i predviđanje: očekivanja upravljaju našim ponašanjem; za transformacijsku promjenu potrebna je vizija željene budućnosti
  • simultanost: čim postavimo pitanje, pokrećemo promjenu
  • poetski princip: svijet je u očima promatrača i drugi ga spoznaju kroz priču; metafore prenose iskustvo iz jednog svijeta u drugi
  • pozitivnosti: nada, uzbuđenje, užitak, zajedništvo, inspiracija, pažnja
  • cjelovitost: svi smo povezani i svaki dio utječe na cjelinu; promjena jednog dijela izaziva promjene u cjelini.

Očuvanje pozitivne jezgre je specifično za ovu metodu. Na početku procesa pažnja se posvećuje stečenim dobrima, koja ne želimo izgubiti u promjeni. Na primjer u turizmu, lagano je izgubiti osoban pristup u želji da se povećaju kapaciteti. U privatnom životu često se gubi zdravlje ili povezanost u obitelji radi karijere. Postoje cijele regije koje su žrtvovale pitku vodu radi industrije. Kroz afirmativno propitivanje osvještava se cjelovita i pozitivna slika željene budućnosti.

Koliko afirmativno propitivanje može biti od koristi u teškim vremenima ili u situaciji poput ove u kojoj se borimo s pandemijom?

Izuzetno! Ovo je zapravo trenutak za koji je ta metoda stvorena ☺

Promjenu je moguće pokrenuti kada su nada i nezadovoljstvo u ravnoteži. Ako smo zadovoljni, nema razloga za pokretanje promjene. Ako nema nade, strah od promjene je prevelik. Afirmativno propitivanje djeluje na oba kraka: pokazuje da se može bolje (živjeti, stvarati, doprinositi…) i da je to moguće. Zajednica kroz afirmativno propitivanje traži svoju „istinu“ i istražuje i osvještava svoje potencijale.

U ovom trenutku mnoge zajednice promišljaju moguće budućnosti. Izuzetno je važno usmjeriti  pažnju i energiju na željene scenarije. Ponekad se do njih dolazi kao u adolescenciji, tražeći čemu mladi ljudi kažu „da“, kada na sve poznato reagiraju s „ne“. Kolektivno kreirana slika zajedničke budućnosti je vrlo, vrlo snažan pokretač i usmjerivač aktivnosti.

Nedavno smo u projektu „K.I.N.O.– Centar za Kulturu, INovaciju i Obrazovanje“, kroz koji se uspostavlja društveni centar u Sv. Filipu i Jakovu ponovno uživali u radostima koje pruža i proces i rezultati afirmativnog propitivanja.

Znanje i iskustvo su bitni, kako kod zaposlenika, tako i kod voditelja timova, menadžera. No, jesu li vještine komunikacije, pregovaranja, rješavanja sukoba, ali i empatija podcijenjeni?

Jesu! No, ta znanja nisu nedostupna ili skrivena. Ona samo zahtijevaju da ih se osvijesti i da se za njihovo stjecanje preuzme osobna odgovornost. U tom segmentu učenja zaista nema smisla nametanje. Najbolji se učinci postižu kroz „osmozno učenje“, odnosno kada se osoba uroni u kulturu u „kojoj se to tako radi“: s pažnjom i poštovanjem se ulazi u međusobne odnosne, a komunikacija nije oružje, već oruđe. Prisjetite se samo razlike kod učenja stranog jezika u razredu ili među izvornim govornicima.

Koje su mogućnosti afirmativnog propitivanja u osobnom te profesionalnom razvoju pojedinaca?

Zanimljivo je to. Afirmativno propitivanje pokreće promjene na razini na kojoj se uči i prakticira. Kada pojedinac dođe na moju radionicu Pokretanje pozitivnih promjena, u pravilu, s kakvom god potrebom došao, vrlo brzo se okreće sebi i pokretanju osobne promjene. No, kada u nekoj zajednici ili organizaciji prakticiramo afirmativno propitivanje, ta zajednica se okreće sebi najvažnijem zajedničkom pitanju.

Mnogi teže sreći i bavljenju poslom koji će ih ispuniti. Trebali to biti najvažnije ili su i osjećaj zahvalnosti te služenja zajednici također jednako važni?

Po definiciji koju sam naučila od Natalie Luks, autorice kolumni Duhovna ekonomija i serije knjiga Škola svjesnog življenja, posao je ono što radimo za druge, a hobi je aktivnost koju provodimo samo zbog sebe. Kuhamo li ručak za druge, to je naš posao. Kuhamo li ga s gorčinom, servirat ćemo emocionalni otrov. Jako je važno da sve što radimo bude rađeno s ljubavlju i u miru.

Mi najbolje služimo zajednici ako slijedimo tihi šapat svoga srca. Uskraćivanje bilo koje svoje potrebe šteti nama i svima oko nas. Raditi bilo što na silu, ma kako plemenito izgledao taj akt, stvara smeće u svemiru.

U jednom tekstu na Femisferi osvrnuli smo se na to da kriza nudi mogućnost za promjene, a svaka od njih u proteklih 150 godina je omogućila ženama da se izbore za svoja prava. Mislite li da će i ova kriza donijeti neke pozitivne promjene za žene i što bi mi same mogle naučiti iz iste?

Žene puno teže podnose teret krize, ali im ona daje priliku za snažnije promjene

Od svih prava za koje su se žene borile, za mene je ključno pravo na izbor.

kaže Jasenka Gojšić.

Kao što je u tom članku rečeno, u doba korone mnogima je omogućeno da rade od kuće. Kao niti bilo koja druga opcija, niti ova nije za sve. No, dokazano je da je rad od kuće moguć, ponekad čak i produktivniji nego u uredu i to nam, nadam se, dugoročno otvara nove opcije. Ima nas kojima bioritam ili radni proces nije usklađen s uredovnim radnim vremenom od 9 do 17, i onih koji žele i vole raditi „u slojevima“, po nekoliko sati posvetiti svakom segmentu života, akumulirati otvorena pitanja i prikupiti sve potrebne informacije za kreativno rješenje, a onda inkubirati uz „zen poslove“ kuhanja ili slaganja veša. Ili biti djeci na raspolaganju kad smo im najpotrebnije i dnevni raspored prilagoditi tom odnosu, a ne osmosatnom radnom vremenu, izmišljenom da se u tri smjene najbolje iskoriste – strojevi. Dakle, nadam se da je ovo vrijeme mnogima otvorilo opciju rada od kuće, omogućilo ljudima da je isprobaju te da će ubuduće biti slobodniji izabrati vrijeme rada koje koji podržava njihove prioritete i sklonosti.

Tu društvenu transformaciju, transformaciju pojma rada, karijere, zaposlenosti i udruživanja, ja već desetljećima potičem u raznim svojim ulogama. U devedesetima i ranim godinama ovog tisućljeća promovirala sam lokacijsku slobodu koju donosi Internet, moj magistarski rad bavio se temom balansiranih karijera, na visokoškolskim ustanovama predavala sam upravljanje projektima kao metodu koja omogućava privremenu posvećenost nekom pothvatu, ili seriji pothvata, za razliku od rutinskih i repetitivnih poslova.

Moja je misija pomoći ljudima da spoznaju sebe, da hrabro, iz ljubavi, a ne iz straha, uobliče svoje snove i pokrenu svoje potencijale za ostvarenje najbolje verzije sebe, u svakom trenutku. Glavna transformacija pri tome je preuzimanju odgovornosti sebe i za sve svoje potrebe.

Knjigu Na rubu transformacija možeš čitati ovdje.

Možda će te zanimati i ovo: Psihologinja Lejla Talić: Život s ‘lažnom maskom’ je težak jer si stalno šaljemo poruku da nismo dovoljno dobri

Imaš li sličnu priču ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na moja@femisfera.com

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!