fbpx

Bi li se zbilja dogodilo da je sudbina tako htjela ili jednostavno samo previše razmišljamo?

Koliko ste puta odustale od odlaska na spoj samo zato što se toga dana niste osjećale lijepo, niste depilirale tijelo od glave do pete ili ste bile napuhane od hrpe ugljikohidrata kojima ste tješile svoje usamljeno srce? Previše sam se puta našla u situaciji kada mi predloženi trenutak ne bi odgovarao iz nekog potpuno blesavog razloga, što bi ponekad znalo obeshrabriti drugu stranu i spoj o kojem smo prije tog kobnog prvog poziva oboje maštali, zauvijek bi pao u vodu. Naravno, u pitanju nisu bile neke velike ljubavi i propuštene prilike o kojima sam još godinama kasnije razmišljala, barem sam tako samu sebe uvjerila, ali nedavno me jedna takva situacija navela na razmišljanje. Tko zapravo može znati bi li danas još uvijek tražila svoju savršenu bolju polovicu da sam samo otišla na taj spontano predložen dejt usred tjedna, onako bez ikakvog dogovora, i da sam se jednostavno prepustila trenutku i komplekse ostavila kod kuće?

Dečko koji me nedavno pozvao na piće bio je usputni lik s Tindera, čuli smo se kratko, a dan nakon odbijanca s moje strane se više nije javio. Bio je super simpatičan, imali smo hrpu zajedničkih tema, ali nekako sam se toga dana osjećala potpuno bezvoljno, ljepljivo i znojno od sparnog ljetnog zraka, potpuno nezainteresirana za bilo kakav oblik života, napuhana od tanjura tjestenine sa sirom koji sam progutala u pet minuta i nimalo raspoložena za spontane ljubavne avanture. Znala sam da ću ga odbiti istog trenutka kada je, pomalo sramežljivo, ali prilično pristojno postavio pitanje. Izmislila sam neki jadan razlog koji je on prihvatio, a zatim gotovo i da se ispričao na tako iznenadnom pozivu. Sva sreća pa Tinder još uvijek nije uveo opciju seen te sam imala prostora izmisliti ispriku koja će savršeno zamaskirati činjenicu da se jednostavno ne znam prepustiti trenutku.

Onda sam krenula razmišljati i shvatila kako bi prije tog iznenadnog susreta morala oprati kosu, obrijati noge, pričekati da se na teškom ljetnom zraku osuši i ona duga crna haljina jer, realno, činjenica je da  u crnom svi izgledamo bolje te sam, na kraju krajeva, imala osjećaj kako moram opravdati svoju Tinder fotku na kojoj, naravno, po mom skromnom mišljenju, izgledam daleko bolje nego u stvarnom svijetu. Na kraju sam zaključila kako je odbijanje bilo jedina opcija. Uostalom, kako uopće taj frajer misli da mogu samo tako izaći iz stana u roku 15 minuta, izgledati dobro i dovoljno pribrano da osvojim njegovo srce?

Shvaćam kako nije moja obaveza prihvatiti svaki poziv, prijateljski ili romantične prirode, i kako ne mogu baš uvijek biti raspoložena ili pronaći vremena za pivo u parku ili intimnu večeru, ali ovo je prvi puta da sam samu sebe uhvatila u razmišljanju o propuštanju nečeg velikog. Znate onu koja kaže kako su spontane ljubavi najbolje, najdugovječnije i najiskrenije? Ne znam ni ja, ali zvuči kao nešto što bi moglo biti istina, a ja sam, kao da od ljubavi bježim i po svakoj mogućoj logici iz romantičnih filmova, sve to još jednom propustila. Shvatila sam kako naprosto previše razmišljam, a onda su mi to potvrdile i moje prijateljice. One, naravno, u istoj situaciji ne bi postupile baš ništa drugačije jer, do sada smo već naučile, na prvi dejt odlazi se trijezne glave i s unaprijed pripremljenim scenarijem, s detaljnim uputama prijateljicama u kojem bi trenutku bilo dobro nazvati i spasiti se od lošeg spoja ili dogovorenom riječi koju upućuješ cimerici ako se stvari počnu zahuktavati prije nego što si to očekivala. Čini se nekako, bez te sigurnosti, kao da se ne isplati upoznati potencijalnu osobu svog života. Ne zato što mislim da me taj dečko neće zavoljeti ako slučajno dotakne moju nogu ispod stola i osjeti oštre dlačice koje su taman izašle, već zato što sam, sada si to napokon mogu priznati, užasno nesigurna i baš uvijek želim ostaviti dobar prvi dojam, kao vjerujem i većina vas. Ako ćemo iskreno, ne bih ni ja pala na lika kojem dok mu mrsim kosu i približavam se u potrazi za poljupcem mogu namirisati ručak koji je jeo toga dana.

I onda, dok držim mobitel u ruci i razmišljam koju glupu izliku ću ovog puta iskoristiti da izbjegnem susret koji je možda mogao značiti sve, a možda i ništa, nekako brzopleto dolazim do zaključka kako je bolje uopće ne otići na spoj nego obaviti još jedan grozan, pa čak i ako to znači sebi uskratiti nešto potencijalno lijepo. Je li to ispravno razmišljanje? Naravno da nije!

Dok tipkam i dok savjetujem prijateljice uvijek bih odabrala drugu opciju, rekla bih samoj sebi kako nemam baš ništa za izgubiti, oprala zube, svezala kosu u rep i navukla na sebe traperice i košulju pa se zaputila u nepoznato. U praksi, čini se, u takvim se situacijama u mojoj glavi baš uvijek stvori sumnja i poruši svaku mogućnost za novu avanturu. Tko zna što sam do sada sve propustila, koliku sam ljubav tako glupo izbjegla i koliko mi je pića moglo promijeniti smjer života u svakom mogućem pogledu. Kažu kako nikada nije kasno pa tako možda još uvijek, u svojim 30-ima, imam vremena shvatiti kako nema baš ništa loše u prikazivanju sebe onakvima kakvi jesmo, čak i s masnom kosom, prištićem na čelu i savršeno nesavršenima, potpuno suprotnima od stanja kakvo mislimo da prikazujemo na fotografijama, onako namontirani, u pozama koje zapravo otkrivaju tako malo o nama.

Možda je ovo doba novih shvaćanja zapravo idealno vrijeme da se svi skupa odmaknemo od pritiska koji stvara savršen svijet iz knjiga, serija, filmova i društvenih mreža i shvatimo kako spontane odluke donose puno više od usputnih poznanstava jer, do sada se u onim rijetkim trenucima kada su se baš te odluke poklopile s dobrim raspoloženjem, pokazalo da donose i dozu hrabrosti, novog i iskrenog samopouzdanja, ljude i iskustva koja se pamte zauvijek. Važno je samo s vremena na vrijeme prisjetiti se i tih, često zaboravljenih strana. I tko zna, možda još uvijek stignemo pružiti sebi drugu šansu, spontano pozvati na spoj onog lika kojeg smo nedavno tako glupo odbile, a onda napokon opušteno uživati u razgovoru, pa čak i ako on ne vodi baš nigdje stvoriti sjećanja koje će nas već pri idućoj sličnoj situaciji dodatno ohrabriti. Svakako zvuči bolje od buljenja u ekran i pretjeranog razmišljanja o propuštenom.

Pročitaj i ovo: Epizoda 6: Idu li prijateljstvo i seksualna strast zajedno?

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Lina Ladić
Prikaži sve članke od autora

Jedna je od onih koji vole i žele pričati o stvarima o kojima se prečesto šuti. Njezina kolumna ' O ljubavi i nim drugim stvarima' govori o iskustvima kroz koje nas život upoznaje s pojmom intime, svojim i tuđim tijelima i bavi se zauvijek neiscrpnim izvorima inspiracije – ljubavi i seksom. Dobrodošli u zonu bez dlake na jeziku, opustite se, otvorite um i dobro se zabavite.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!