fbpx

Kako koristiti tijelo – naziv je knjige koju je napisala Ivana Ožbolt rođ. Špoljar, a ujedno i važno pitanje za svaku od nas jer upravo briga o vlastitom tijelu pokazuje koliko svjesno živimo svoj život i koliko brinemo o sebi. Zato sam odlučila s Ivanom porazgovarati o njenoj knjizi, koja je zapravo nastala tako da je počela zapisivati i razmišljala što će sve staviti na svoju web stranicu. U nastavku otkriva više o razlozima zbog kojih ljudi ne brinu dovoljno o sebi ili s druge strane – koji je često pravi razlog zbog kojeg osoba želi vježbati i/ili mijenjati prehranu.

Ivana ima 43 godine, supruga je i majka dvojice dječaka od 12 i 5 te djevojčice od tri godine. Po struci je prof. kineziologije, usmjerenja fitness i bodybuilding, sa dodatnim edukacijama u UK i USA za osobnog trenera i savjetnika za prehranu. Za sebe kaže da je do prije dvije godine strastveno radila svoj posao, ali je tada jedan kratki razgovor sa poznanicom promijenio sve pa je odlučila ostati doma dok djeca ne budu malo veća. Iako joj nije bilo lako odlučiti staviti posao (strast rada i pomoći drugima) u drugi plan te postati mama (a i supruga) full time fizički, mentalno, duhovno, ne žali zbog toga.

Na pitanje o strastima i hobijima, ovo su njeni odgovori:

Razmišljajući o strasti… moja najveća strast je biti od pomoći drugima. Saslušati ih, vidjeti što žele postići, pojasniti, motivirati, usmjeriti, biti podrška, stručno ih voditi, ali i reagirati na titraje njihove nutrine koja puno puta glasnije govori od riječi koje izgovaraju. Iako nikada nisam radila u školi, volim mlade i uvijek sam sretna kad se imam priliku i njima obratiti nekom važnom porukom. Pa tako već nekoliko godina volontiram po osnovnim i srednjim školama za Centar za poremećaj hranjenja – Bea u projektu Dozvola za nesavršenost koji je osmislila mlada socijalna pedagoginja te sa djevojkama radimo na jačanju samopouzdanja i samopoštovanja.

Pitate me i za hobije… Prije sam imala mnoge; pjevanje, sviranje glasovira, standardni i latino-američki plesovi, plivanje, igranje tenisa (koji mi je u djetinjstvu bio strast), ručni rad, klizanje, snowboarding, rolanje, čitanje, ali uz drugačije životne prioritete sada se manje bavim svojim starim hobijima. Zadržavam fizičku kondiciju umjerenim vježbanjem, brinem o svome tijelu uravnoteženom prehranom, prirodnim dodacima prehrani, detoksikacijom, čitam ono što hrani moj duh i daje mi mir, vježbam ga duhovnim vježbama u tišini, povremeno postim, molim se, posjećujem predavanja iz područja psihologije i teologije. Redovito odlazim na susrete Prijateljica Sv Anđele gdje se mi žene družimo sa željom da sebe preodgajamo kako bi i mi bile što bolje odgojiteljice u svojim obiteljima, razgovaramo, dijelimo događaje, iskustva, ali i ono što nas muči te zajedno pružamo podršku jedne drugima, molimo jedne za druge i veselimo se jedne zbog drugih.

Kako je nastala ideja za pisanje knjige ‘Kako koristiti tijelo’?

Ja nisam imala ideju pisati knjigu.

Nakon godina održavanja seminara, predavanja vani, vratila sam se u Hrvatsku i sa istim žarom nadala se da će i ovdje biti interesa. Ali prevarila sam se. U jednoj poznatoj knjižnici u Zagrebu su mi čak rekli (kad sam došla ponuditi besplatni seminar o zdravlju, prehrani, fitnessu, wellnessu) da s obzirom da nisam napisala knjigu da ne mogu držati seminar. A na nekim mjestima (moje kolege profesori i treneri) su me gledali poput uljeza, poput nekoga tko će zauzeti njihov „teren“. Nije bilo ugodno. Nisam se došla nametati već sam bila uzbuđena da i u svojoj zemlji mogu ponuditi puno novih ideja, saznanja, iskustva rada iz UK i USA. Vidjevši da ovdje neće biti kao „tamo“ počela sam sve zapisivati i razmišljala to sve staviti na svoju web stranicu kako bi svima bilo dostupno, a ja mirne duše jer znam da svatko može pročitati.

A ideja o knjizi je ustvari kroz šalu došla od jednog web dizajnera kojemu sam donijela sav taj materijal koji sam željela da bude na mojoj web stranici. Kad je vidio koliko teksta ima, rekao je „to je previše teksta za web stranicu, nitko neće toliko čitati. Zašto ne napišete knjigu?“

I tada je krenula unutarnja borba. Ja da pišem knjigu? Pa ja sam zadaćnice s mukom pisala. Ma tko će to objaviti? Ma to nije moguće! I tako je taj materijal završio u mojoj ladici. Jednom sam dala sve mami da pročita i rekla joj što je web dizajner rekao. Ona je pročitala i kritički rekla da je dobro. Na tome je ostalo. Bez da sam ja to znala, moja mama je papire dala bratu, a on poznaniku koji je prepoznao vrijednost te poslao materijal mojoj budućoj urednici koja kad me nazvala i rekla da je pročitala moj materijal i da bi voljela potpisati ugovor ja sam je zbunjeno pitala „koji materijal?“. I tako sam ja tek kasnije saznala kako je ustvari moj materijal došao do nje. Očito je bilo suđeno da knjiga bude objavljena i bez obzira na moju tadašnju borbu u glavi vezano uz „ideju knjige“. Dobro je ipak našlo svoj put.

Mislite li da se žene danas muče postići balans na duševnom i fizičkom planu jer počinju ulagati više truda u svoje tijelo i fizičko zdravlje, a s druge strane zanemare mentalno zdravlje, ili se često dogodi obrnuto?

Ah, žene! Mi smo tako predivno stvorene da bi voljele, brinule, odgajale, bile hrabre, mudre, poduzetne, uporne, skromne, ponizne, sposobne mijenjati svijet na nježan, pametan, intuitivan način riječima, djelima, ponašanjem. Majo, ovo je toliko kompleksno pitanje da ne znam kako lako i jednostavno odgovoriti.

Kad bih imala mogućnosti onda bih se ženama po ovom pitanju obratila na dva načina – iz perspektive one stare Ivane i ove „nove“ jer onda neke moje riječi ne bi zvučale možda grubo i osuđujući. Hm, možda će baš to biti tema nekog mog budućeg predavanja. I opet ja nisam psiholog, ili liječnik već samo osoba koje je mnoge osobe saslušala i uočila povezanost između tijela psihe i duha i koliko ranjenost u nekom području života utječe i na druga područja.

Ono što ja mislim je dakle rezultat onoga što vidim i čujem od zaista mnogih žena s kojima sam došla u kontakt (a nažalost imam i vlastita bolna iskustva). Mislim, (a i molim se da se niti jedna draga žena koja će ovo čitati ne naljuti ili odustane od daljnjeg čitanja ovog članka nakon što ovo pročita) da je puno žena danas izgubljeno, u potrazi za nečime što ustvari na prvu niti ne znaju definirati jer im je to još toliko duboko u nutrini bića da nisu toga niti svjesne. To se već vidi na mladim djevojkama i stoga sam neizmjerno zahvalna da imam priliku sudjelovati u projektu kojeg sam ranije spomenula.

Moj brat mi je jednom rekao: „Ivana, ti da imaš teretanu ti bi propala!“ Da, bih. Jer uvijek tijekom svojih konzultacija trudim se saznati koji je pravi razlog zbog kojeg osoba želi vježbati i/ili mijenjati prehranu. Nakon prvog šoka (jer kad većina dođe treneru, ne očekuje pitanja koja diraju u srce i dušu, u ona područja koja smo dobro zazidali da nitko tamo ne uđe i da nas ponovno ne boli) skoro uvijek od neke početne želje i cilja koji osoba želi postići dođemo do suza, knedle u grlu, tišine, osvješćivanja onog nečeg dubljeg, ali kod nekih osoba dođemo i do ljutnje, odbijanja daljnje komunikacije. Mnoge shvate kroz taj čak prvi razgovor da vježbanje ili mršavljenje neće promijeniti ono što njih zaista muči. Većina žena ulaže u svoje tijelo u želji da budu sretne i voljene. Kad razmišljam, u svojoj karijeri možda sam imala tri ili četiri osobe koje su zaista željele naučiti održavati svoje tijelo zdravo i u primjerenoj formi, kondiciji.

Mnoge se vježbanjem kažnjavaju, prehrana im služi kao utjeha ili kvazi kontrola, mnoge iscrpljivanjem tijela kroz duge i intenzivne treninge i natjecanja žele zaboraviti, izgubiti se, žele biti toliko iscrpljene da ne mogu više tijekom dana niti misliti, mnoge se prejedaju lošim namirnicama pa onda dugim treninzima to pokušavaju „potrošiti“, neke ne jedu jer se tako žele podsvjesno „osvetiti“ (za ono što se dogodilo njima u obitelji preko članova obitelji) i žele da kroz njihove patnje i njihova okolina pati. Ne želim više niti nabrajati. Sve me to jako žalosti i stoga se trudim uvijek u razgovoru potaknuti osobu da zaista razmisli zašto želi „raditi na tijelu“.

Od onoga početnog: „želim skinuti višak kilograma, smanjiti opseg trbuha, riješiti se celulita, ne volim svoje bokove i guzu….“, dođemo do: „želim biti sretna, priznata, biti bolja, uspješna, svidjeti se drugima, dokazati da neću odustati….“.

Mnoge žene su ranjene, ali nažalost ne mogu oprostiti nanešenu im bol, zavide, mrze, ljubomore su, ogorčene, bijesne, umorne, preopterećene zbog stalnog nadmudrivanja, dokazivanja i pokazivanja „mišića“ u muškom „dijelu svijeta“. Razumijem ih. I ja sam bila tamo. Sve to i puno još drugih stvari po meni šteti nježnom, intuitivnom blagom karakteru žena koje su sposobne za bezuvjetnu ljubav, vjernost u najtežim trenucima te velika plemenita djela.

I kako onda promjena prehrane ili treninzi mogu učiniti pozitivnu transformaciju u tijelu, kad osim tijela pate i psiha i duh? Mogu učiniti mnogo dobra ali kada je sve napeto, zatvoreno, u stanju stresa, gorčine…. Hrana npr. može postati teret za želudac, a tjelovježba preveliki napor za srce.

Ja vjerujem da ljubav može sve početi činiti novim, boljim. S toga se i moj pristup ljudima, pogotovo ženama, danas mnogo razlikuje od onoga što i kako sam radila prije.

Ivana Ožbolt, privatna arhiva

Imate li možda povratnu informaciju koje savjete iz vaše knjige publika vrlo rada prihvaća? Slobodno navedite neki od savjeta.

Moja knjiga motivira, pomaže da osobe shvate gdje su sada, što čine i što mogu promijeniti i koliko to ustvari ne trebaju biti velike dramatične promjene jer kroz knjigu objašnjavam mnoge zablude s kojima se ljudi susreću kada žele neke promjene. A s obzirom da sve pojašnjavam kroz zanimljive pričice, primjere iz života, svatko se može s tim poistovjetiti. Svatko može shvatiti gdje griješi, što može učiniti bolje i od kuda treba/može krenuti. Većini se sviđa lakoća promjene prehrambenih navika, te kako vježbanje ne smije biti muka za tijelo, psihu i duh već radosna aktivnost koja potiče na dobre promjene, a ne da bude „alat“ kratkotrajnih, uglavnom nerealnih i površnih ciljeva. Vjerujem da mnogi imaju uzdah olakšanja čitajući moju knjigu. Jer je toliko toga kroz medije nažalost nametnuto kao standard postizanja rezultata da mnogi odustanu i prije nego s nečim počnu jer već u startu znaju da slijedi vrijeme sa puno odricanja i sa puno onoga što ne žele – muke.

Koji je prema vama glavni uzrok zbog kojeg ljudi prestanu, ili to nikad nisu počeli, brinuti o sebi – u fizičkom, duhovnom i mentalnom smislu?

Hvala Vam Majo što ste postavili pitanje upravo ovako – da, mi smo tijelo, psiha i duh kao što sam već prije ovdje naglasila. Mnogi se fokusiraju samo na tijelo, neki na zdravlje tijela i psihe, neki samo na duhovno „zdravlje“.  Iako nam je duh vječan, važno je da pazimo i na kočiju (tijelo i psiha) koja ga vozi ovim zemaljskim životom. Za mene danas vrijedi „tijelo je vaše hram Duha Svetoga“. A to opet zbog promjene koja se dogodila u mom životu. Stoga se danas trudim da mi je tijelo zdravo koliko to može biti (a da ne budem opterećena tijelom i fizičkim zdravljem), da mi je psiha dobro te da moj duh bude u kontaktu s Bogom kako bih mogla biti zaista na pravi način korisna svojoj obitelj, okolini pa i čitavoj zajednici.

Mnogi su čuli za „Mens sana in corpore sano“ (u zdravom tijelu – zdrav duh) ali ustvari malo ljudi zna da izvorna izreka rimskog autora Juvenala iz 1.st. glasi: ‘Orandum est, ut sit mens sana in corpore sano’. Što u prijevodu znači: „Treba se moliti da bude zdrav duh u zdravu tijelu“.

Budimo cjeloviti – brinimo i za duh i za tijelo.

O, kako bi bilo lijepo i dobro za nas kad bi nas i liječnici tako gledali. Pa kad nas npr. zaboli želudac, ne bi samo pisali terapiju ili gastroskopiju već bi nas uputili i na razgovor kod psihologa te nam preporučili duhovni razgovor kroz primjerice hagioterapiju (terapija duhovne duše – bez obzira jeste li vjernik ili ateist, hagioterapiju kao znanstveno-terapijsku disciplinu mogu svi koristiti jer se svi nosimo sa nekom vrstom patnje duhovne duše i tu naše potrebe sežu izvan dohvata medicine ili psihoterapije).

Ali mi smo sami isto krivi.  Želimo brza rješenja ili pronalazimo „prečace“. Ili smo preponosni i ego nas ometa u napretku. Često čujem: “popit ću tabletu da me ne boli”…, idem otrčati dva sata pa da budem mentalno „prazna“ to mi je najbolja psihoterapija…, ja treningom održavam svoju kilažu i mogu jesti što hoću jer ću onda napraviti jači trening…, počet ću se ja sad moliti Bogu da mi pomogne u onome što mi treba., Nemam ja vremena za obilaženja okolo, niti mi trebaju tamo neki razgovori…, nisam luda, što ću ja tamo nekome govoriti svoje probleme,… što meni može pomoći neki duhovni razgovor, ja u to ne vjerujem…„

Iz svog osobnog iskustva i iskustva sad već 20 godina rada s ljudima smatram da su glavni uzroci zbog kojih se ljudi ne počinju brinuti (ili prestanu brinuti) za svoje tijelo, psihu i duh sljedeći: fokusiranost na krive stvari i prioritete u životu, slijepilo uma i srca (duha) na znakove koje u životu dobivamo kroz druge ljude, događaje, stvari koje uočimo ili pročitamo, strah, duboke rane iz djetinjstva/života koje dovode do bunta, nepovjerenja, dokazivanja, ignoriranja, samouništenja…. A glavni uzrok po meni je pomanjkanje ljubavi, i to Božje ljubavi – tj. naša zatvorenost srca (možda zbog ranjenosti?) koja ne dozvoljava primiti tu ljubav koja nam se bezuvjetno želi davati.  

Smatrate li da žene ponekad previše vode računa o drugima i žele svima ugoditi, a istovremeno ne brinu o svome tijelu, pomiču granice izdržljivosti, umora i rada? Zašto je tome tako i koje je rješenje?

Po meni, motivi mogu zaista biti različiti. Neke žene to čine iz ljubavi prema drugima, razumnom odlukom žele služiti drugima bez ikakvih očekivanja, pomičući granice izdržljivosti, umora i rada, kako kažete. Po meni, te žene žive na višoj razini svijesti, na duhovnoj razini i iako to sve što čine nama možda izgleda nerazumno, nepotrebno, štetno, to je njima i svima koji njeguju i duhovno zdravlje veoma plemenito i sveto te dobar primjer za nasljedovanje.

A ima i onih koje žele svima ugoditi zbog svoje nesigurnosti, straha od gubitka, ovisnosti o drugoj osobi, emocionalno nezdravoj navezanosti, potrebi da budu potrebne, korisne, Tada su te žene robovi vlastitih okova, a i onih koji te žene iskorištavaju.

Iako je ovo samo šturi odgovor i moje mišljenje (a pitanje teško i kompleksno) meni se nameće samo jedan odgovor i rješenje. I opet ljubav.

One prve bez problema daruju sebe i služe drugima jer posjeduju ljubav. A ove druge nažalost očajnički pokušavaju doći do ljubavi, ljudske ljubavi. Prve su nadahnute Božjom ljubavi, dok ove druge žude za njom, ali nisu niti svjesne da to traže ili možda nikada nisu imale priliku čuti za Ljubav koja nije ljudska, a koja nas čini više živima nego što to može bilo koga ljubav muškarca, djece, obitelji prijatelja, zajednice.

Koji je najvažniji savjet koji bi dali nekome tko želi od danas početi više cijeniti svoje tijelo – svoj hram?

Mnogo puta sam čula i pročitala  „budi prvo zahvalan na onome što već imaš. Zahvali svaki dan na svome tijelu, zdravlju“. Dugo sam se tako zahvaljivala automatski, ritualno ali u srcu zaista nisam bila zahvalna jer se mnoge druge promjene još tada nisu u meni dogodile. Tako da ni vama, dragim ženama koje ste uspjele/željele/izdržale (iako se možda protivile nekim mojim razmišljanjima i stavovima) pročitati ovaj članak do kraja, slijepo zahvaljivanje ne savjetujem. Želim vam drugačije predočiti naše tijelo, dati možda jedan novi pogled na vaša tijela te možda potaknuti drugačiju vrstu motivacije i  brige o tijelu.

Hram je sveto mjesto. U njemu „živi“ Bog, u njemu se štuje božanstvo. Naše božanstvo može biti naša savjest, intuicija, naše srce, naš duh koji nam je dao Bog. I to naše božanstvo živi u našem tijelu/hramu.

Koliko nam je važna naša intuicija, koliko je neometano možemo čuti i slijediti, koliko nam je važna naša savjest da razlikujemo dobro od zla te da odabiremo dobro, koliko često razmišljamo o našem srcu, mozgu, mišićima, živcima – koje terete sve treba tijelo podnositi kada se fizički iscrpljujemo, koliki stres podnosimo svakoga dana, koliko snage treba srcu da pumpa kako bi cijelo tijelo dobilo krv bogatu kisikom i nutrijentima? Također, naše tijelo je sposobno donijeti na svijet novo živo biće. Zašto mu ne pružiti najbolje gostoprimstvo u našem tijelu? Koliko nam je bitno dobro hraniti, njegovati, čistiti, snažiti naše tijelo kako bi se ono optimalno kretalo i kako bi naš duh koji boravi u tom tijelu činio mnoge lijepe stvari za dobro pojedinca, naše obitelji, zajednice, a i cijeloga društva?

Jeste li ikada ušli u neki hram/crkvu, a da niste osjetili i zamjetili poseban mir, čistoću, lijepe boje, lijepa umjetnička djela, miris svježeg cvijeća, tamjan, laganu igru plamena svijeća? Bilo bi lijepo i da naši osobni hramovi, naša tijela budu pravi znak da smo svjesni da u nama živi nešto posebno, sveto. Kako bi željeli da Vaše tijelo izgleda iznutra, kako da diše, miriši, što da govori, misli, čini? Želimo li da naše tijelo bude hram nečega što je dobro u nama ili će nam nažalost tijelo samo po sebi biti božanstvo koje ćemo štovati i klanjati mu se?

Redovna cijena knjige Kako koristiti tijelo je 119,00 kn, a u dogovoru s autoricom te izdavačem, naše čitateljice ju mogu kupiti po cijeni od 85,00 kn + poštarina 20,00 kn. Prilikom slanja narudžbe potrebno je potrebno je pozvati se na Femisferu te dostaviti podatke o dostavi, kontakt broj i info o načinu plaćanja: pouzećem ili internet bankarstvom.

Izdavač je Profil knjiga, I.Barutanski breg 12, Zagreb

Narudžbe možete slati na prodaja@profil.hr

Možda će te zanimati i ovo: Autorica knjige ‘Ne daj hrpi da te iscrpi’ Tamara Kajari daje par rješenja za najčešće probleme

Imaš li sličnu priču ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na moja@femisfera.com

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!