fbpx

Mrziti je teška riječ. Ima veliku težinu u svom značenju. Ne volim je koristiti pa čak ni kad je peglanje u pitanju. 😊 No, šalu na stranu. Da vam objasnim na što točno mislim kad kažem da se učimo mrziti.

Od malih nogu, u nas se putem roditelja, rodbine ili okoline usađuje strah od novog, nepoznatog ili drugačijeg. Pretpostavljam da bi to moglo imati i neke povezanosti s genima i sposobnošću preživljavanja, ali kako rastemo taj strah i dalje opstaje. Rekla bih da neki svjestan početak “ne voljenja” (spomenula sam već da ne volim riječ mrziti) drugačijeg kreće od škole. Za početak, tvoj razred je najbolji razred. Jer tvoja škola je najbolja škola. A ti i tvoji frendovi ne možete smisliti druge škole jer one nisu ni približno dobre kao tvoja. Zatim se kreće na fajt kvart protiv kvarta. Jer ono, “logično” je da ne voliš druge kvartove. Zašto točno, ne znaš ni sam, ali to je jednostavno tako.

Kasnije u životu ćeš s ljudima iz drugih kvartova ići zajedno na posao i na kave te ćeš s nekima od njih postati dobar prijatelj, ali si ih ranije mrzio jer je to bilo logično. O navijanjima za nogometne klubove da ne pričam, ubijamo se već u pjesmama, otkud ta silna mržnja? Što ti znaš o nekom čovjeku iz drugog grada koji navija za neki nogometni klub? Kakve borbe ima u životu? Što on radi i čime se bavi? Ali eto, ubijaš ga u pjesmama jer se tako pokazuje ljubav prema klubu. Zatim grad protiv grada. Zagrepčanci su glupi purgeri, Splićani su glupi tovari. Jel’ ih poznaješ sve? Znaš baš svakog Zagrepčanca da to možeš tvrditi? ili Splićana? Zatim regija protiv regije, Dalmatinci su ovakvi, Istrijani onakvi, a da ne pričamo o Zagorcima.

Da, postoje neke fore na koje se i sama nasmijem ne temelju pretpostavki o određenim regijama, ali to je humor, a ne stvarno stanje stvari. Krećemo na naciju protiv nacije, Nijemci nemaju dušu, oni gledaju samo arbeit, Srbe ne volimo, to mora biti po defaultu ako si Hrvat. Ustvari, ne volimo ni Slovence. A niti Bosance. Ni Hercegovce. Ne volimo druge nacije. Oni nisu kao mi, topli ljudi s prekrasnim morem i finom hranom – svi smo jedna duša. No jesmo li uistinu? Jesmo li uistinu jedna duša ako dođeš na more i tamo ti netko ostavi izmet na automobilu? Jesmo li jedna duša kad dođe čovjek sa splitskim tablicama u Zagreb i tamo mu izbuše gume? Gdje smo naučili mrziti druge registracije? Gdje smo naučili mrziti susjeda, sugrađana, bilo koga tko nije identičan poput nas? I kada? A najbolje pitanje je zašto?

Zašto se djecu uči da mrze drugačije? Kad pogledate fotografije djece, oni ne razumiju drugačiju boju kože, drugačiju nacionalnost, drugačiju povijest, kvart ili regiju, ništa od toga. Oni samo vide igru, druženje i zabavu. Gdje je točno zabava u mržnji? Nema je. Ne postoji. Mržnja nije zabavna. Ona je teški bremen. I čini nas nesretnim. I opterećuje. Na kraju krajeva, zbog mržnje se možemo razboljeti. Nemojte mrziti nekog jer je iz drugog kvarta, grada, županije, države, kontinenta. Radije upoznajte drugačije sredine, ljude i okolinu. Znate što je najbolje kada to napravite? Bogatiji ste i sretniji. I otkriti ćete nešto novo o svijetu.

Imam poznanice/prijateljice i iz drugih gradova i županija i država. Pričamo o njihovim/mojem gradu, pričamo o njihovim mentalitetima i ne osuđujemo. Smijala sam se kad na Korčuli nisam razumjela curu koja mi je govorila da joj dodam šugaman, a ja buljila u nju kao Mr. Bean, nisam znala što mi govori. Kad mi je rekla ‘Pa ručnik, purgerica!‘, obje smo prasnule u smijeh. A onda smo sjele i kao dvije curice jedna drugoj govorile riječi i ponavljale da ih zapamtimo. Bila je to odlična večer sa puno smijeha. Bez osuđivanja i provedena u upoznavanju različitosti naše kulture.

Što vam želim reći? Da je baš ta različitost toliko prekrasna da je samo trebamo prigrliti. Da nije važno koje je netko nacionalnosti, boje kože ili uvjerenja. To ga ne čini čovjekom. Ako misliš da te definira isključivo nacionalnost, po mojem si u krivu. Definira te toliko više toga. Definira te tvoje ponašanje, tvoj rad, tvoja osobnost, definiraš se ti sam. A ne nacionalnost, grad ili kvart. Kad se upoznaš s nekim novim, sigurno mu ne kažeš – zovem se Ivan, Hrvat sam. I vjerujem da na to svi kažu: Aaaaaa, točno znam tko si i što si, gdje si bio i što si radio. Malo bezveze, zar ne? Budimo otvorenih srca. Nemojmo mrziti drugačije. Razumijevanjem i ljubavlju rušimo granice koje nas koče i uče mržnji. Učimo ljude voljeti, a ne mrziti. Jer kako kaže Edo: Ljubav je smisao života. 🙂

Barbara Nova Krainc
Barbara Novak Krainc
Prikaži sve članke od autora
Mama Barbara je blogerica koja objavljuje diy stvari, recepte i ideje za klince na www.veetrina.hr. Ime bloga je inspirirano vitrinama naših baka, u kojima su se čuvale razne stvari. Trenutno na roditeljskom dopustu sa Lavićem, Smiješkom i Pahuljicom pa ima vremena za kreativno izražavanje i putem tekstova. Vjerni gledatelj Marvelovog i DC svijeta te Peaky Blindersa. Apsolutni obožavatelj lavande i crne turske kave. Jako se voli smijati i trudi se uvijek biti pozitivna. I jako je zahvalna na suprugu koji je podržava u njezinim idejama.
Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!