fbpx

Na mnogim turističkim destinacijama postoji mogućnost promatranja divljih životinja ili čak interakciju s njima. Iako jača svijest o pitanjima dobrobiti životinja, mnogi turisti nisu svjesni kako njihove svakodnevne odluke utječu na životinje u turističkim odredištima. Lokalne zajednice imaju različite stavove – za neke od njih životinje su gospodarski resursi koji im donose zaradu. Za druge su životinje sveta bića, ali zaštita njihova staništa nije glavna briga za lokalno stanovništvo jer nastoji zaraditi za život. Turisti imaju odgovornost, ako plaćaju i podržavaju aktivnosti sa životinjama (jahanje, hranjenje i sl.), informirati se da se o tim životinjama brine na odgovarajući način i da ih se ne zlostavlja.

Međutim, nismo ni svjesni da kao turisti možemo zbog neinformiranosti ili opuštenosti prilikom interakcije sa životinjama ugroziti i svoj život. Jednu takvu priču ima i Silvana Zdelar koja je prije više od 20 godina bila na turističkom putovanju na Baliju.

‘Bali, za mene tada mlađahnu djevojku, bio je raj na zemlji. To je bilo moje prvo daleko putovanje poslije kojeg više ništa nije bilo isto. Kupanje, sunčanje, luksuzan hotel, a samo 200 metara iza njega su barake u kojima živi siromašno stanovništvo. Obišla sam Bali uzduž i poprijeko i vidjela sve znamenitosti koje se preporučuju vidjeti ako si tamo. Jela sam za mene tada nepoznatu hranu te sadila rižu s mještanima’, opisuje Silvana kojoj se duboko u sjećanju urezao posjet rezervatu majmuna orangutana. Na Baliju se nalazi veliki broj hinduističkih hramova, njih više od 6.000. Neke od njih poput Uluwatu hrama okružuje grupa majmuna koji vole krasti od turista. Turistima otimaju šešire, naočale, foto-aparate, telefone, nakit i njima samima je sve to zabava. No, Silvani se dogodilo nešto puno drugačije.

‘U to vrijeme je na ulazu u rezervat stajao štand s bananama kako bi ih posjetitelji hranili. U današnja vremena to više nije moguće. Kupila sam banane i već na samom ulazu prema meni se zatrčao jedan majmun, skočio na mene i ukrao mi sve banane. Ne razmišljajući razborito, pružila sam ruku da mu ih uzmem i da mu ostavim samo jednu. Naravno da mi ih nije namjeravao vratiti. Ugrizao me za ruku i kad sam se okrenula pojurio je te me ugrizao još jednom, za svaki slučaj. Nisu to bili neki ozbiljni ugrizi pa mi intervencija kod liječnika tada nije bila potrebna. Barem sam mislila tako.’, kaže Silvana.

Vratila se kući i nakon četiri mjeseca počela ju je stezati bol u vratu. Pomislila je da je od propuha. No, do kraja dana je dobila visoku temperaturu, 40 stupnjeva. Otišla je kod liječnika koji ju je poslao u zaraznu bolnicu i tamo su joj rekli da nije nešto zbog čega bi je zadržali pa je šalju na kućno liječenje.

‘Taman kada sam trebala otići iz bolnice, neki mladi doktor me pita: “Što vam je ova sitna točkica na koži?” Ja niti nisam vidjela da imam kakvu točkicu. “Dajte da vas još jednom pregledamo. Točkica imate i na leđima. Vi imate osip i to mijenja stvar”, rekao mi je doktor. Ostajem u bolnici i do jutra, U međuvremenu se osip proširio, a ja sam se izobličila do neprepoznatljivosti. Bol na vratu je bila očajna i pojavila mi se golema oteklina duž desne strane vrata‘, kaže Silvana te dodaje kako nisu znali od čega me liječe te da je primila četiri antibiotika širokog spektra jer nisu znali koji mi treba.

Testirali su je na mnoge bolesti, od AIDS-a, Sifilisa pa na dalje i svi testovi su bili negativni. Osip je bio strašan, pretvorio se u rane te su liječnici pomislili da ima Variolu Veru, odnosno Velike boginje. No, uskro se pokazalo da to nisu bile boginje i njeno stanje je bilo svakim danom sve gore. Silvana kaže kako je u jednom u narednih dana gotovo izgubila bitku za život: ‘Reanimacijom su me vratili u život i borba se nastavila. Mojoj obitelji su rekli da vjerojatno neću preživjeti. Čak 17 dana sam imala temperaturu 40 stupnjeva. Tijelo mi je gorjelo, a ja sam izgledala kao zombi. U bolnici su sastavili liječnički konzilij, a došli su liječnici i iz drugih bolnica. Sjećam se da sam ležala u nekoj velikoj sobi, oko mene je bilo dvadesetak liječnika te su pitali sve i svašta. Sve im je bilo važno. Tada me jedan liječnik pitao odakle mi sitan ožiljak na ruci. Rekla sam da je to od ugriza majmuna. Odmah su mi izvadili krv i slali na Veterinarski fakultet’, kaže Silvana.

Ispostavilo se da joj je majmun kojem je htjela dati bananu prenio bateriju i s njom se borila dvije godine. Kaže kako su njeni nalazi i kompletna povijest bolesti u bolnici za daljnja istraživanja.

‘Kada sam ozdravila, doktor mi je rekao da nisam niti svjesna koliko noći nije zbog mene spavao, i koliko su znanstvenih knjiga pročitali on i njegova supruga, također liječnica, ne bi li našli bilo što. Na kraju je još rekao da se svaki dan pitao, hoće li me zateći živu kad dođe na posao’, kaže Silvana.

Ova priča pokazuje ne samo da nismo svjesni potencijalnih opasnosti na putovanjima, nego i toga da divlje životinje ne bi trebale biti turistička atrakcija. Cilj bi nam trebao biti da zaštitimo njihova staništa, što manje ulazimo u njih te samim time štitimo njih, ali i sebe. Silvani hvala na priči koju je podijelila s nama. Ovaj događaj ju nije spriječio da nastavi putovati, ali od tada s više opreza.

Možda će te zanimati i ovo: Maja Klarić: Kolika je moć pojedinca da utječe na globalne probleme?

Imaš li sličnu priču, pitanja o ovoj temi ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na moja@femisfera.com

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!