fbpx

Mia Radotić je apsolvent biokemijskog inženjerstva na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu i student druge godine KIF-a, a odlučila sam s ovom mladom ženom porazgovarati jer ujedno prva hrvatska profesionalna biciklistica. Dolazi iz biciklističke obitelji, a ljubav, i kako kroz razgovor često kaže ‘zarazu’, u obitelj je donio njen pokojni djed Juraj koji se biciklizmom počeo baviti sredinom prošlog stoljeća u društvu svog brata Stjepana.

‘Moj tata Zvonimir je ubrzo krenuo njegovim stopama, kratko ga je pratio i njegov brat Boris. Radotići su iz Zagreba, a nakon rođenja mog brata Brune i u očekivanju mog rođenja, preselili su nazad u mamin rodni kraj, u Međimurje. Dakle, kada se uzme u obzir da vučem biciklističke korijene, a odrasla sam u dijelu Hrvatske gdje je bicikl oduvijek važno prijevozno sredstvo, nije neko čudo da sam baš u tom sportu. Iako, put do njega je bio šaren’, kaže Mia.

Naime, njen brat Bruno bio je više usmjeren prema biciklizmu i u nekoliko navrata je bio prvak države, a još uvijek drži hrvatski rekord na 4000 m. Kako kaže, nju su roditelji ipak usmjeravali na druge sportove pa je trenirala tenis, rukomet, gimnastiku te zastupala školu u raznim sportovima.

‘U vrijeme mog djetinjstva ženski biciklizam u svijetu nije bio baš poznat, premda su hrabre žene vozile utrke i u davno vrijeme. Tako sam se ja najdulje zadržala košarci, a u kojoj sam 2008. zapravo dosegla i neku vrstu svog maksimuma s obzirom na moju visinu i svojevrsni talent za taj sport. Nakon odigranih kvalifikacija za ulazak u prvu hrvatsku košarkašku ligu, nakon što smo u A2 ligi ostvarile to pravo pobjedom u regiji, okušala sam se malo preko ljeta na “pravom” biciklu. I iznenadila čak i tatu kada sam odmah na prvenstvu Hrvatske na pisti uzela dva treća mjesta u obje trke na kojima sam nastupila’ kaže Mia.

I tako je sve krenulo. Mia se ‘zarazila biciklizmom’, a još dvije sezone je uspješno kombinirala košarku i biciklizam. S početkom sezone 2011., košarka je ostala ‘samo ljubav’, a sva njena energija bila je usmjerena na biciklizam. Prvo je vozila za male hrvatske klubove, a već 2014. je dobila poziv da se priključi profesionalnoj ekipi iz Ljubljane. BTC City Ljubljana bio je njen klub punih 6 sezona.

‘Mogu reći da mi je okosnica kluba bila i ostala druga obitelj. Na kraju prošle sezone sam ipak zamijenila klub, malo promjene dobro dođe za nova dokazivanja, tako da sada nastupam za švicarsko-rusku ekipu Cogeas Mettler. Ova sezona je svakakva pa sam s utrkama počela tek nedavno, nastupom na LaCourse by le Tour de France ove godine u Nici u sklopu prve etape muške utrke Tour de France. Spomenula bih da nema etapnog izdanja ženskog TdF, a od 2014. je u sklopu muške utrke dodana jedna etapa za nas žene’, pojašnjava Mia.

Mia Radotić, privatni album

Možeš li reći kako je biti žena u profesionalnom biciklizmu, prvenstveno što se tiče podrške za bavljenje ovim sportom, ali i pokrivenosti utrka i dobivanja sponzora? Kakva je prema tebi općenito pozicija biciklizma u hrvatskome sportu i ima li tu prostora za pozitivne pomake?

Ženski biciklizam nažalost još uvijek dosta zaostaje za muškim. Također smatram da s obzirom na težinu ovog sporta, biciklizam kao takav dosta zaostaje za mnogim drugim sportovima što se financijskog dijela tiče. Mada kada se uzme u obzir gledanost, nekoliko puta se dogodilo da su biciklističke utrke najposjećenija svjetska manifestacija. U rangu s Olimpijskim Igrama i svjetskim nogometnim prvenstvom u TOP 3.

Pozitivno je što mogu reći da u tih nepunih sedam sezona koliko sam u profesionalnom dijelu vidim veliki napredak za nas žene pa se veselim budućnosti za naš sport općenito. 

Povrede su dio svakog sporta, koliko su česte u biciklizmu? Jesi li i ti imala neke ozbiljnije te ako jesi, koliko je trajao oporavak?

Povrede da. Najteža moja povreda dogodila se 2015. kada sam u jednom padu u sprintu na 400-tinjak metara do cilja odletjela u metalnu ogradu. Zaista jedan od težih trenutaka. Provela sam tri dana u bolnici u Francuskoj jer su trebali pratiti krv koja je bila u plućima. Izašla sam s 11 lomova i dva napuknuća. Šest tjedana sam provela u mirovanju jer je svaki nepotrebni i krivi pokret mogao prouzročiti probleme s kojima bih onda trebala i operaciju. Ovako, na sreću, operirana nisam bila.

Lomovi su srasli, ali jedan ožiljak je ostao. Naime, u to vrijeme su se skupljali bodovi za odlazak na Olimpijske igre u Rio. Ja sam izgubila veliki dio tog perioda, a u trenutku kada se lista za OI zaključivala, nedostajalo mi je samo pa bodova. Da taj dan nisam pala, već s tom utrkom bih imala dovoljno bodova za OI. Ali to je sport. Za želje se treba opasno pomučiti i nerijetko ostanu nedosanjane.

Trenutno si na Giro d’Italia. Za koji klub trenutno nastupaš i kakva su ti očekivanja od ove utrke?

Kad smo kod povreda i Giro d’Italia (tj Giro Rosa je ženski naziv), upravo putujem prisilno i ubrzano doma jer sam već na drugoj etapi udarila koljenom i ozlijedila ga. S takvom povredom sam ipak vozila do kraja etape što nije bilo najpametnije jer sam time izazvala i istegnuća mišića druge noge i leđa,. No sportaši, osobito biciklisti, nerijetko idu preko granice boli pa tako i ja.

Neka posebna očekivanja za mene samu tamo nisu postojala, plan je bio pomoći curama iz ekipe i napraviti dobre treninge za listopad i utrke u Belgiji, koje meni po profilu vozača više odgovaraju. Ali eto, u sportu se teško planira dugoročnije. Sreća da posljedice nisu opasnije, jučer sam već lagano vozila i u planu je da do kraja tjedna već bude sve u redu. Naznake su dobre.

Kako i gdje si trenirala ove godine, naročito u ožujku, travnju i svibnju kada su protupandemijske mjere bile jače? Jesi li zbog cijele situacije propustila i neku od utrka?

Moram priznati da smo mi u Hrvatskoj ipak imali sreće i kretanje na biciklu nam je cijelo vrijeme bilo omogućeno. Razlika je bila što sam stalno bila sama, poneki trening s jakom ekipom je dobrodošao u nedostatku utrka, ali to je tada bilo manje bitno. Pošto živim u Zagrebu, mogla sam u redu trenirati po poznatim cestama. Tako da mi biciklisti većih problema tijekom te najteže korona krize nismo imali. Utrke smo propustili svi jer sezone nije bilo do početka kolovoza.

Ali korona je donijela i nešto dobro, a to je da će se najpoznatija jednodnevna utrka Paris-Roubaix (i najstarija jer se održava 117. izdanje) po prvi puta u povijesti održati i za nas žene. Prvotni plan je bio da se utrka održi 2021. ili 2022., ali novi kalendar je donio tu novost. Kod nas sve super.

Mia Radotić, privatni album

Kakvi su ti planovi do kraja godine i za početak sljedeće, kakvi treninzi i koje utrke te čekaju?

Odlukom biciklističkog saveza ne ide se na svjetsko prvenstvo tako da me iduće čekaju utrke u Belgiji, Nizozemskoj i Francuskoj u listopadu i time već završava sezona.

Sada me prvo očekuje nastup na humanitarnom biciklističkom događaju Gravelman 20.09. na Bundeku u društvu poznatih sportaša kao što su braća Sinković i poznatih ličnosti kao Rene Bitorajac, Vedran Mlikota, Saša Buneta…. Svi ste dobrodošli 🙂

U Hrvatskoj se sve više razvija cikloturizam i uređuju nove biciklističke staze. Smatraš li da će to možda dovesti do veće popularizacije bicikla kao prometnog sredstva ili je ipak prvenstveno potrebno da se i u gradovima poboljša situacija za bicikliste?

Korona je donijela i u tom segmentu pozitivu. U vrijeme kada je sve stalo, na bicikl se moglo, tako da se dosta ljudi odlučilo za bicikl, čak i poznati sportaši kao Vedran Ćorluka. Biciklizam i bicikl je odlično sredstvo za “nabijanje” forme i to mogu potvrditi mnogi sportaši. A i ja sam to sama doživjela kada sam kombinirala, još u svojim počecima, biciklizam s košarkom.

Mislim da imamo prekrasnu zemlju i da smo super cikloturistička destinacija. Proputovala sam svijet u biciklizmu i vožnjama svugdje, znam o čemu pričam. Sama sam dio jednog takvog branda koji radi na promociji, Trail full cycling experience. Hrvatska i turizam bi se trebali još više okrenuti toj vrsti aktivnosti jer imamo sve!

Mia Radotić, privatni album

Osim biciklizma i utrka, što te još veseli? Kako provodiš slobodno vrijeme, na koji način se opuštaš?

Pa jako volim životinje i različita putovanja. Tako da kad imam vremena odem posjetiti roditelje gdje me čekaju ljubimci, a uz ovaj sport puno putujem pa taj dio ne nedostaje. Volim provesti vrijeme s prijateljima, ali također volim i vrijeme za sebe, provesti dan u pidžami i punjenju baterija 🙂 

Imaš li neku poruku za mlade žene koje se žele baviti nekim sportom ili aktivnošću, ali nisu sigurne kako, kada i gdje početi?

Poruka za sve mlade je da ne odustaju. Ako vole neki sport, neka uživaju u njemu. Ako ih veseli glazba i sviranje nekog instrumenta, neka uživaju u tome. Bilo što da ih veseli neka daju svoj maksimum i pokušaju probiti svoje granice. Biciklizam ima jednu fenomenalnu izreku, “nikad ne postaje lakše, samo ideš brže”. Mislim da to u raznim kombinacijama vrijedi općenito za život i da se toga treba držati jer veseli ta “nova brzina” koju s vremenom postižeš.

A što se biciklizma tiče, rad rad i rad. Ali na kraju se to nagradi na ovaj ili onaj način… Možda ne odlaskom na OI što će očito ostati moja nedosanjana želja, ali sam upoznala mnoge divne ljude, vidjela mnogo raznih gradova, država, načina života, doživotne prijatelje diljem svijeta… Sve se ‘naplati’ na kraju dana.

Možda će te zanimati i ovo: Martina: Pitala sam se zašto itko trči, a onda sam se prijavila na B2B utrku i od tada me trčanje obuzelo

Imaš li sličnu priču, pitanja o ovoj temi ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na moja@femisfera.com

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!