fbpx

O umiranju, smrti, teškim bolestima, agoniji koju prolazi umirući i njegovi bližnji, nadanju, vapaju rijetko tko voli govoriti, pisati, a još manje čitati. Pregledavajući svoje stare tekstove naišla sam na pismo koje sam majci u bolnici pisala 2014. godine. Pismo koje je više služilo meni, nego njoj. U to vrijeme puno sam pisala i to mi je donekle pomoglo da se nosim s teškom situacijom. Kažem donekle jer u tim trenucima ništa ne može u potpunosti pomoći, može samo povremeno staviti oblog na ranu. Nije mi ni potpuno ugodno objaviti ovako nešto, no vjerujem kako čitajući tuđa iskustva (u ovom slučaju moja) mogu i drugima pomoći da djelomično otpuste svoje emocije ili ih barem prepoznaju i dopuste im da postoje.

Zato svoje pismo majci ipak razgolićujem ovdje, takvo kakvo je prvotno i napisano. Ponekad netko drugi umjesto nas kroz tekst, predstavu, film, likovno djelo izrazi točno ili djelomično ono što smo i sami proživljavali ili proživljavamo. Slobodno ovdje u komentar ili na mojoj stranici možete izraziti i svoja iskustva. Želim vas potaknuti da počnemo otvorenije pričati o temi smrti, umiranja i tugovanja. Ona je dio života i ne bi trebala biti tabu tema. Pismo je u nastavku:

Još uvijek mi se bude tvoje dijete


Gledam te mirnu, pratim svaki tvoj udisaj i mjerim koliko je dubok bio. Zastane mi dah i srce mi prestane kucati kada mi se učini da si prestala disati. A onda opet udahneš, pa se i moje srce polako počinje otpuštati iz bolnog grča.

Gledam te kao majka svoje dijete, što se veseli svakom malom pokretu, naznaci osmijeha, otvaranju očiju da vidi boju njegovog života. A ti ih nekad držiš čvrsto zatvorene, kao što sam ja ih držala u prvim trenucima svog života i držala te u neizvjesnosti.

A onda me pogledaš, zelenim očima, nevinim i nježnim poput djeteta i ne znam prepoznaješ li me. I ne znam gdje si. Kojim dimenzijama tvoja duša putuje, da li je sada mudrija, nakon što te tijelo izdaje. Stvarnost je kaotična. Gledam te i pokušavam ući kroz tvoje oči u tvoje svjetove. Ne govoriš ništa i ne znam kako ti je. Na trenutke u pogledu ti vidim da nisi ovdje, tako ti je lakše valjda. Jer ovdje i onako ništa ne znaš i nitko ništa ne zna, ni ja ne znam. A htjela bi znati. Htjela bi iscijediti zadnje atome snage da ti pomognem. I to činim. Gledam te i pokušavam uzeti dio tvoje boli da ti olakšam. Jer ja mogu bol izgovoriti, istrčati, izudarati jastuk i vrištati. Voljela bih uzeti ono sto te boli i nekako riješiti. Sjedim pored tebe i pokušavam to i učiniti. Ti šutiš i gledaš me.

Nekada se tako mirno gledamo da mislim da ti čitam misli i da kroz pogled si sve govorimo, da cijeli život odmotavamo bez riječi. A onda iz te izdvojene stvarnosti nastupi agonija, tvoja usta poprime bolnu grimasu, a oči iz mirnoće pređu u strah. A ja sve što mogu je čvrsto stisnuti te za ruku. Nitko ništa ne zna. Kako ne zna? Zašto ne zna? Zašto ne možete ništa učiniti? Zar samo čekamo. Ako čekamo, što čekamo.

Kažu nekada se moraš prepustiti. Želim se prepustiti, ali jedino čudu. U čuda vjerujem. Zašto jedno od čuda ne bi bila i ti. Prije spavanja zamišljam te da se smiješ i hodaš. Pišem ti poruke na mobitel kao da ih možeš još uvijek čitati. Govorim ti da te volim i da će biti sve u redu. Govorim ti svakodnevne sitnice iz moga života, jer te želim uključiti. Preselila sam se u novi stan, mama. Skuhala sam varivo od tikvica s koprom po tvom receptu, bilo je fino, kao i uvijek. Takve ti stvari pišem, jer se nadam da ćeš ih uskoro moći pročitati. Toliko je još neproživljenih trenutaka pred nama i nekako nije u redu da odeš samo tako.

Toliko isplaniranih i zanemarenih stvari ostavljeno za vječno sutra. Zašto smo toliko samouvjereni da će to sutra doći, pa stalno odgađamo ono što bi nas najviše veselilo. A obavljamo one ozbiljne stvari za odrasle. Trošimo vrijeme na strahove, na planiranje budućnosti koju nikad ne ostvarimo, na rečenice poput „ trebali bi…“, a to nikad ne učinimo. Svirala bi klavir i uvijek sam si mislila naučit ćeš me idući vikend kada dođem. Za praznike, za Božić. Ma, budemo. A onu čokoladnu tortu koju uvijek praviš za moj rođendan. To ćemo za nekoliko godina. Torte mi se još uvijek ne peku. I zamišljaš nekako tu budućnost i planiraš život, kao da se on može isplanirati. Rodit ću u 35.-oj. Mama se toliko veseli unucima i znam da ću na nju u Zagrebu uvijek moći računati. I toliko vjeruješ u tu sliku, da ni ne slutiš da će ju nešto poderati na nekoliko dijelova i učiniti neprepoznatljivom. Da ćeš možda morati izmisliti cijelu novu sliku.

Ne želim novu sliku. Želim tebe uz sebe. Imamo još uspomena koje moramo stvarati zajedno. Imam 30 godina, ali još uvijek želim biti tvoje dijete. I zato dok te gledam, u bolničkoj sobi, u toj boli, slabu, bez kose, još si uvijek ista. Ja te vidim istu. Koliko god kažu promijenila si se. Meni si ista. Tvoja esencija je i dalje ista. I sada sam ti možda bliže nego ikada. Zagrlim te dok spavaš i mazim se poput trogodišnjeg djeteta. I pitam se zašto? Pitaš se i ti. I izmišljam odgovore da razumu učinim zadovoljštinu. Iako znamo da razlog ne znamo. A sve čemu ne znamo razlog je u domeni čuda. Pa kao da moramo znati razlog tvog ozdravljenja – pa neka i ono bude čudo. I bit će. Vjerujem da su anđeli na tvojoj strani. Rekla sam im da učine nešto i rekli su da hoće. Uvijek si bila tihi borac, mama. Budi i sada.

Možda će te zanimati i ovo: Vrijeme provedeno s majkom je neprocjenjivo – znam to jer sam je izgubila kao beba

Imaš li sličnu priču ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na moja@femisfera.com

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Hana Matejašić
Hana Matejašić

Psihologinja sam, tjelesno-orijentirana terapeutkinja i praktičarka metode ekspresivne art terapije. Osim psihologijom bavim se i sa glumom, te pišem povremeno kratke priče i poeziju. Sve što radim nekako me vodi k istome, a to je otkrivanje ljudske psihe i načina kako iscjeliti naše ranjene dijelove,a u isto vrijeme vratiit k nama naše izgubljene dijelove.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!