fbpx

Prije mjesec dana Liljana Pranjić je obilježila 20 godina od prve dijagnoze. Kada je 2000. godine otišla na operaciju nesumnjive tvorbe u desnoj dojci nije ni slutila da će to biti tek početak njene borbe s rakom dojke.

‘Kada sam se probudila u sobu je ušao moj kirurg. Bilo je nešto neobično u njegovoj pojavi. Bio je sasvim drugačiji od opuštenoga doktora koji se sa mnom šalio prije operacije. Sada je svečan i strašno ozbiljan. Rekao mi je da je, na žalost, nalaz pozitivan. Ja ništa nisam razumjela. Da se nešto loše desilo shvatila sam više iz njegova držanja nego iz samih riječi. Jer do toga momenta u mojoj glavi riječ „pozitivno“ za mene je imala – pozitivno značenje!’, kaže Ljiljana.

Imala je 33 godine, a nitko u njenoj užoj i široj obitelji, kolega i susjeda nije imao rak. Kaže da je o raku sam jedino znala iz američkih patetičnih obiteljskih filmova koji su se prikazivali u poslijepodnevnim terminima na televiziji.

‘Nakon operacije poslali su me na kemoterapiju. Godina je 2000. Internet je u povojima, nema društvenih mreža, na hodnicima bolnice ne susrećem mlade žene, sve su puno starije od mene i ja se osjećam kao Pale sam na svijetu. Pobjegla sam u nijekanje. Nisam ni sebi priznala da imam rak. Drugima sam izgledala hrabra. A ja sam zapravo samo stavila glavu u pijesak kao da je noj i makinalno činila sve što se očekivalo od mene. Izvana je to izgledalo kao velika hrabrost, ali radilo se samo o odbijanju suočavanja sa stvarnošću‘, prisjeća se Liljanja.

Nakon parcijalne operacije i blage kemoterapije, slijedilo je zračenje i pet godina oralne terapije. Kaže da ju je bolest ‘pustila na miru devet godina’.

Vraćanje bolesti, operacija i ponovno nove metastaze

Na redovitoj kontroli 2009. otkriveno je da se bolest vratila. Morala je ići na operaciju rezanja cijele dojke, nakon toga je slijedila rekonstrukcija, ali i pojava novih metastaza.

‘Ovoga puta smo morali ići na rezanje cijele dojke, ali s primarnom rekonstrukcijom mišićem s leđa. Nakon gadne kemoterapije i oporavka, otišla sam na sekundarnu rekonstrukciju te dojke. Na žalost, bolest se još jednom vratila. Rekonstruiranu dojku, u koju smo uložili i vremena i energije i novaca, morali smo odrezati. Treća vrsta kemoterapije i godinu dana pametnih lijekova. Svega par mjeseci nakon kraja bolovanja i povratka u normalan život, na redovitoj kontroli moj kirurg je otkrio metice (metastaze) uzduž ožiljka. Izrezao je. Kada sam došla na vađenje konaca, pojavila se druga par centimetara dalje. Kada sam došla na vađenje konaca od druge mini operacije… pogodili ste. Kao da nas zafrkavaju. Kao oni glodavci koji žive u zemlji i kopaju mnoge rupe. Ti ih pokušaš uhvatiti u jednoj, a on izviri metar dalje. Ti skočiš do te rupe, a eto njega metar ispred. Kao u lošem crtiću’, kaže Liljana.

Od Barcelone do Splita

Spominje kako je njena onkologica govorila: “Ljiljana, ne znam što da radim s vama.“ U tom trenutku za nju njen podtip karcinoma dojke više nije bilo terapije u Hrvatskoj pa je odlučila potražiti mišljenje van Hrvatske što ju je dovelo na Instituto Oncologico u Barcelonu. „Ljiljana, imam dvije vijesti za vas“, rekla joj je onkologica u Barceloni. „Postoji nova, upravo novo odobrena terapija za vaš tip karcinoma dojke!“ Radilo se o novoj, skoro pa revolucionarnoj terapiji koja je dvostruko produžavala medijan preživljavanja. To je bila dobra vijest. Loša vijest bila je da joj slijedi još agresivnija kemoterapija.

‘Ali to nije bio kraj lošim vijestima. Moja firma je bila spremna financirati novu terapiju koja još nije bila dostupna u Hrvatskoj, ali bolničke administracije u Zagrebu nisu dozvoljavale da mi se ta terapija da u bolnicama u Zagrebu. Rekli su da je nemoguće u Hrvatskoj dobiti terapiju koja nije registrirana pri HZZO. Završila sam u Splitu. Jer Split nije u Hrvatskoj, očito. Fantastična onkologija Split i njen pročelnik genijalni prof. dr. Eduard Vrdoljak dali su mi bez problema novu terapiju. Znali su koliko je efikasna i bili su sretni da imam iza sebe firmu koja je spremna snositi troškove. Oni rade uvijek u najboljem interesu pacijenta, i nikad se administrativna pravila ne stavljaju ispred života osobe. Od početka 2015. godine putovala sam svaka tri tjedna na terapiju u Split. Prvo na kemoterapije, a nakon toga na pametne lijekove. Svaka tri tjedna skoro četiri godine je 14 000 kilometara godišnje. Toliko kilometara prelaze kamiondžije, trgovački putnici i ja’, kaže Ljiljanja.

Privatni album

Doživjela je Dalmatinu po buri i po snijegu, po kiši, po ledu, po ljetnoj žegi i u turističkim gužvama. Prisjeća se da je jednom pred njenim očima nalet bure prevrnuo veći kamion na manji. Ipak, nije joj žao ni jednog jedinog pređenog kilometra.

‘Upoznala sam Split u svim godišnjim dobima i zaljubila se u toplinu i dobrotu ljudi kako u bolnici, tako i u samome gradu. A i terapija je bila izuzetno efikasna i nakon svega par aplikacija metastaze su se naočigled povukle. Moja je terapija došla na listu HZZO godinu dana nakon što sam je ja već primala. Do tada sam ja već bila izliječena. Sada je dostupna svima koji imaju taj podtip karcinoma dojke. Uporno naglašavam podtip karcinoma dojke jer većina ljudi nije svjesna da rak nije jedna bolest. Rak dojke nije jedna bolest, nego ih imamo nekoliko vrsta. Ja sam imala „sreću“ da se kod mene radilo o dvama podtipovima. Zato je liječenje izuzetno kompleksno i složeno’, kaže Liljana.

Samo dio priče o rastu i razvoju

Zadnju je operaciju imala prošle godine, a radilo se o operaciji u parcijalnoj anesteziji.

‘Ležim na stolu i slušam kako moj kirurg zvecka svojim igračkama kling-kling dok ih slaže na stolu. Okrenut mi je leđima, a ja sam uronjena u svoj strah i mantram diši-smiri-se-diši-diši. Odjednom se kirurg okreće prema meni “a koja li nam je ovo?” Ja sam slegnula ramenima. Nemam pojma! Izgubila sam trag. Toliko ih je bilo – velikih, manjih, u punoj anesteziji, u parcijalnoj – da više nemam prstiju da ih nabrojim’, kaže Liljana i naglašava kako su to samo činjenice, bezbroj operacija, metar i pol ožiljaka i pet velikih kemoterapija.

‘Samo činjenice. One nisu moja priča’ – govori Liljana te dodaje: ‘Voditeljica Centra za psihološku pomoć udruge Sve za Nju, psihologinja i moja draga prijateljica Ljiljana Vukota naglašava da osim posttraumatskog stresa nakon iskustva bolesti, ona često svjedoči i o postraumatskome rastu. To je moje priča. Priča o rastu i razvoju’.

Ljiljana Pranjić, rak dojke, turban
Privatni album

Uspoređuje se s glavicom luka te opisuje kako je sa svakim povratom bolesti s nje padao vanjski suhi, nepotrebni sloj, ono što nam je nametnulo društvo, kriva očekivanja koje smo si sami postavili, kriva uvjerenja.

‘Sa svakom svojom borbom ja sam bila bliže svojoj biti, svojoj srčiki i esenciji. Moja priča je povijest pokušaja i promašaja, padova i uzdizanja. Ali sve moje greške su mi drage jer su me doveli do ove točke na kojoj jesam sada’, kaže Liljana.

Prije par godina, ‘iz protesta prema tragičnim i patetičnim člancima u medijima u listopadu’, mjesecu posvećenom borbi protiv raka dojke, počela je pisati i objavljivati svoje pričice na Facebooku „U Mjesecu ružičaste vrpce“.

‘To nisu bile pričice o bolesti, nego pričice o ljubavi. O svim lijepim stvarima koje sam doživjela dok sam se liječila. Jer stvarnost je kompleksna i nije dvodimenzionalna. Da, prolazila sam kroz teške terapije i bolne operacije, ali moja stvarnost su i ljubav i podrška koju sam dobivala od svojih prijatelja i poznanika’, kaže Liljana.

Ljiljana Pranjić i prijatelji
Privatni album

Otvoreno govori o svojiim iskustvima

Malo po malo počelo ju je pratiti sve više žena, a među njima i one koje su i same imale rak dojke. Ipak, jako je ponosna što ju prate i nalaze se u njenim pričama i one žene i drugi koji nisu imali iskustvo s karcinomom.

‘To sve potvrđuju moju tezu da mi nismo odvojeni i spremljeni u posebne ladice. U ovoj ladici su žene koje su prošle karcinom dojke, u ovoj ladici su ljudi koji su patili nakon razvoda, u ovoj ladici su oni koji su imali neadekvatne roditelje i pate zbog toga. Ne. Mi smo svi povezani, tkivo života je isprepleteno. Jednom mi je pristupila žena koja je prošla kroz težak razvod i traumatičnu borbu za skrbništvo nad svojom djecom. Rekla je da sam joj bila misao vodilja. Srce mi se raširilo dva broja. Način na koji se bilo tko od nas nosi sa svojim izazovima, inspirira sve oko sebe, ne samo one koji se bore s istim tipom izazova’, kaže Liljana.

Ne oklijeva istupiti u medijima i otvoreno govoriti o svojim iskustvima. Naglašava da je prvi intervju bio težak, ali je onda, kako kaže u ‘najboljoj maniri američke psihologinje Brene Brown i njezinih teza o osnaživanju kroz ranjivost, kroz nošenje srca na dlanu’, shvatila da razotkrivanje i otvoreno skidanje ne osnažuje samo onoga tko to pročita, nego i nju.

‘Kada smo već na temi skidanja i razotkrivanja, Provjereno TV Nova snimalo je prilog o ožiljcima od mastektomije nakon što je svoj ožiljak na naslovnici bosanske Gracije pokazala tada književnica, a sada veleposlanica Mlinarević. Pristala sam pokazati svoj lijepi dugački ožiljak na prsnome košu (moj kirurg da nije kirurg, bavio bi se filigranom – toliko je precizan, posvećen i detaljan). Ne bez grča u stomaku. Nisam naišla na bezrezervnu podršku prije snimanja, čak niti u svojoj grupi oboljelih žena. Ipak reakcije nakon toga priloga bile su izvanredne i nije mi žao. Svaki put kada bih istupila iz svoje zone komfora i učinila nešto od čega su mi samoj klecala koljena, nikada se nisam pokajala’, kaže Liljana.

Liljana Pranjić i Bruno Šimleša
Na prvi dan posljednje kemoterapije, Ljiljana Pranjić i Bruno Šimleša
Privatni album

Radila je dvadeset godina na tajničkim i administrativnim zadacima i spominje da je bila jako cijenjena. Tvrtka je bila izvrsna, a radna sredina zdrava i podržavajuća. Kaže kako zadnjih par godina zbog bolesti nije mogla davati maksimum, ali da su uvijek imali razumijevanja za nju i činili sve da joj olakšaju uredske dane.

‘Priznanja koja dobivam sada neusporediva su u odnosu na ona u mojem bivšem život. Nerijetko mi pišu žene da sam im svjetlo u mraku, da sam im inspiracija, a mene to ostavlja bez daha. Ako u životu pomognemo samo jednoj osobi i upalimo šibicu u mraku, naš život je smislen. Ako to učinimo za više od jedne osobe, blagoslovljeni smo!’, smatra Ljiljana.

Njen veliki životni uspjeh

Kao i većini mladih žena, životni ciljevi su joj bili fakultet, udati se, dobiti dvoje djece i imati stan u Zagrebu i kućicu na moru. Kaže kako veći dio od toga nije postigla, pa svejedno se osjeća kao da je uspjela u životu.

‘Jer sam nekome bila svjetlo kada je bio u mraku. Meni više od toga na treba’, kaže Liljana.

Zbog svoga djelovanja je 2017. dobila godine nagradu „Vesna Andrijević Matovac“, godišnju nagradu udruge Sve za Nju koja se dodjeljuje pojedincima za njihovo djelovanje u borbi protiv raka dojke u svojoj zajednici.

‘U govoru zahvale usporedila sam se s kintsugijem. U starome Japanu staru bi keramičku zdjelu spojili zlatom. Tako bi stara zdjela postala još ljepša i dragocjenija. Na meni je metar i po ožiljaka, iz svakoga ožiljka stoji još deset puta toliko ožiljaka na duši. Ja sam na neki način stara razbijena keramička zdjela. Ali ja sam uzela ljubav koju sam dobila, ljubav koju sam dala i slijepila se. Ljubav je moje zlato, ja sam kintsugi i sada sam još ljepša i dragocjenija nego što sam ikada bila. Nije bilo suhog oka u cijeloj krcatoj Starogradskoj vijećnici kada sam završila govor. Nagrada VAM moje je najdraže priznanje’, govori Liljana.

S dodjele nagrade
Privatni album

Jako često dobiva upite kada će konačno izaći njena knjiga. To joj je sljedeći veliki cilj. Plan joj je da čim uđe u mirnije razdoblje liječenja (2020. bila je strašno turbulentna), zapisat će sve čemu ju je njenih 20 godina suživota s karcinomom naučilo.

Važnost rada udruga i podrške van sustava

Upitala sam Liljanu kako se upoznala s radom udruge Nismo same i koji značaj za nju imaju projekti poput taksi prijevoza na kemoterapiju. Kaže kako je Ivanu Kalogjera, predsjednicu udruge, upoznala prije par godina, na rođendanu zajedničke prijateljice.

Liljana Pranjić i Ivana Kalogjera
Ljiljana Pranjić i Ivana Kalogjera
Privatni album

‘Sjela je nasuprot mene, počele smo pričati i više se nismo razdvajale. Sjećam se kada mi je prvi put spomenula projekt prijevoza žene na kemoterapije koliko sam se oduševila. I sjećam se kako sam pomislila kako divna ideja, šteta što je neizvediva! Ali ono što je nemoguće običnim ljudima, to velike žene postižu! Imala sam sreće da sam iz prvog reda svjedočila nastajanju jedne izvanredne inicijative i udruge. Ja sam sretnica koja ima mnoge prijatelje koji me voze na terapije i nisam imala potrebe za uslugama udruge. Ali uloga Ivaninog projekta je neprocjenjiva. Jer sam čin odlaska na kemoterapiju bez stresa prijevoza na kemoterapiju nije sve što te žene dobiju. Dobiju i osjećaj da netko brine za njih, da su nekome važne, da nisu same’, kaže Liljana.

Za nju su udruge mjesto osnaživanja i smatra imaju izvanrednu društvenu ulogu jer ujedno ‘krpaju ono što fali u sustavu’. Dok udruga Nismo same pruža besplatne usluge prijevoza na kemoterapije, udruga Sve za Nju pruža besplatnu stručnu psihološku pomoć.

‘Momente njihovih nastanaka gledam kao na važna tektonska zbivanja. Sve za Nju prije 12 godina, Nismo same prije par godine, a ove godine moje prijateljice iz Splita osnovale su udrugu Caspera. U udruzi Sve za Nju išla sam ne samo na invidividualna savjetovanja kod psihologinje nego i na razne grupne psihološke radionice. Preko udruge Sve za Nju vježbam i plešem. Članica sam plesne skupine udruge Sve za Nju pod vodstvom plesne umjetnice Petre Seitz i svake godine nastupamo na kraju godišnje predstave njenoga plesnoga centra Alldance’, kaže Liljana.

Plesni nastup u Lisinskom

Udruga Sve za Nju ujedno organizira predavanja u udruzi, a koja su Ljiljani i mnogim drugim ženama neprocjenjiva. ‘Osim što možemo saznati više o terapijama koje primamo, o terapijama koje su tek u dolasku za naše podtipove karcinoma, imamo i prilike pitati u opuštenoj atmosferi onkologe i druge doktore sve ono što nismo imali prilike pitati ih u njihovim ordinacijama. Informacija ima terapeutsku moć. Što više znam o prirodi svoje bolesti i terapijskim opcijama, to mi je lakše ostati pozitivna i optimistična i imati više vjere u terapije. A taj osobni moment nije za odbaciti kada se radi o finome balansu i osjetljivoj zdravstvenoj situaciji kao što je moja’, kaže Ljiljana.

Radionica izrade patuljaka u udruzi Sve za Nju, Advent 2019.
Liljanine prijateljice Renata Bačanek i Liljana-Vukota, voditeljica Centra za psihološku pomoć u udruzi.
Privatni album

Spominje kako neke žene u udrugama nađu kvalitetnu podršku koju nisu uspjele dobiti od članova svojih obitelji ili prijatelja, a koji su i sami bili u stresu dok su se liječile i nisu znali kako se ponašati. Za sebe kaže da je sretnica koja ima veliki krug dragih ljudi oko sebe koji su tu za nju u dobru i zlu. ‘Muškarca koji bi ostao sa mnom u dobru i zlu nisam uspjela naći – pobjegnu kada dođe loš period, ali s prijateljima imam sreće! Puno sam ih bolje i pametnija birala od muškaraca u mome životu’, kaže Liljana.

Hrabrost nije nedostatak straha

Liljana kaže kako je bila jako zbunjena kada su joj počeli govoriti da je hrabra.

‘Hrabra ja? Ja koja ne mogu pogledati niti jedan horor jer ne mogu izdržati neizvjesnost i jer se previše uživim! Ja koja sam pogledala bezazleni SF o vanzemaljcima koji se pojavljuju na prozorima i onda danima nisam mogla razgrnuti zavjesu na prozoru iz straha da će me dočekati ružno lice aliena s druge strane. Na kraju sam morala otići kod psihoterapeutkinje da me hipnotizira i izbriše, reprogramira taj strah. Odjednom sam ja hrabra?’, pitala se Ljiljana.

Pojašnjava kako joj je dugo trebalo da shvati da hrabrost nije nedostatak straha, da je hrabrost kada se bojiš, kada su ti oduzete noge, ali svejedno ideš dalje.

‘Strah i hrabrost su naličja iste medalje. Medalje u kojoj sam stisnuta i zgrčena i neopuštena. Nije to moj omiljeni način postojanja. Ja se protiv straha ne borim hrabrošću. Ja se protiv straha borim vjerom. Vjerom u medicinu, vjerom u svoga onkologa da će okrenuti brda i doline i izvući iz rukava najnoviju terapiju za mene kao što je to činio uvijek do sada, vjerom u snagu ljubavi mojih prijatelja koji me maze i paze i nose sa mnom moj križ, vjerom u Svemir, u smislenost, u to da je sve u najboljem redu u mojem Svemiru i da se sve dešava za moje najveće dobro, vjerom u sebe. To je način na koji se ja nosim sa strahom‘, kaže Ljiljana.

liljana pranjić
Foto: Ognjen Karabegović

Liljanu ne ugrožava samo novi Korona virus

U dvadeset godina otkako se liječi, vrijeme preživljenja produžilo se nekoliko puta. Stalno izlaze nove, sve bolje i preciznije terapije. Upravo prima jednu takvu. Ima izvanredne rezultate i Liljana kaže kako očekuje čuda od nje. Ali terapija se ne podnosi lako. Kaže da sve dok joj je jasan cilj – a cilj je uništiti metastaze – sve će nuspojave podnijeti.

‘Jedna od nuspojava, slično kao i s kemoterapijama, jest pad leukocita. Zato sam jako oprezna i čuvam se. Mene ne ugrožava samo ovaj novi Korona virus. Mene ugrožavaju svi virusi. Zato je meni vjerojatno i lakše u cijeloj situaciji jer ja znam zašto se čuvam. Ja imam konkretni razlog. Zato ja neću dramiti i neće mi biti kraj svijeta što možda neću moći piti kuhano vino na štandovima u prosincu. Meni je u redu da se odreknem kuhanog vina jedne godine zato da bih mogla uživati u Adventu drugih godina. Svi oni koji se često suočavaju s mogućnošću da uskoro bude kraj njihovoga osobnog svijeta, rijetko drame. Jednom me jedna novinarka pitala da li mi koji smo se često suočavali s većim životnim izazovima, da li smo mi otporniji na krize. Ja sam se nasmijala. Ali kada sam bolje razmislila, zapravo da. Svi koji su uspješno prevladali veće životne izazove su svojevrsni eksperti za upravljanje kriznim situacijama’, kaže Liljana.

‘Moji prijatelji zbog mene nose masku’
Privatni album

Što se samoga liječenja tiče, nije imala nikakvih problema. Prema njenim riječima, onkološki pacijenti koji su u aktivnom liječenju nisu imali ni dan zastoja. Osim onoga kada se u Zagrebu dogodio potres i KBC Zagreb (Rebo) pretrpio veliku štetu.

‘Problem su kontrole, problem su pretrage i problem su što se ljudi zbog straha od Covida neće odazvati na preventivne preglede, što u strahu od Covida neće otrčati kod doktora kada primijete nešto sumnjivo. Ove godine imamo manje nego ikada prije novoregistriranih karcinoma. A nisu Hrvati odjednom postali zdraviji. Jednostavno nisu otkriveni. A što se ranije otkriju, to se bolje i uspješnije liječe. Postoji opravdani strah da ćemo kada prođe ova epidemija imati epidemiju karcinoma‘, smatra Liljana.

I za kraj – priča o bisernoj ogrlici

Na kraju sam je pitala ima li možda još kakvu poruku za čitateljice. Kaže kako više voli suptilne poruke, poruke kroz pričicu iz svog života. Za kraj, evo jedne takve: Nedavno smo obilježili Sisvete. U nekim tradicijama svijeta vjeruju da je toga dana najtanja granica između svijeta živih i svijeta mrtvih. Ja se tih dana sjećam onih divnih duša koje su obogatile moj život, a više nisu s nama. Volim se navečer šetati praznom Ilicom i dokono gledati izloge. Zapela mi je za oči biserna ogrlica u jednome dućanu. Svaki put kada bih se šetala, zalijepila bih se za taj izlog i pasla oči. Ali preskupa je, ali ne treba mi, ali trebam kupiti nešto važnije ovaj mjesec, ali ovo, ali ono. Nastavljali smo biseri i ja svoju igru nedodirljivosti i čežnje. Onda je umrla moja prijateljica. Plakala sam dva dana. Zatim sam obrisala oči, spustila se do Ilice i kupila bisernu ogrlicu. Odjednom više nije bila preskupa, odjednom više ne postoji kategorija “treba-ne treba mi”. Samo kategorija “Ljepota-koje-me-Veseli-potrebna-je-da-raste-Život-u meni. Kada se sredim za Lisinski, obučem malu crnu haljinu i stavim bisere, ona je sa mnom. Grli me oko vrata. Podsjeća me na svoju ljubav i, još važnije, podsjeća me da si poklonim ljepotu, iz ljubavi prema životu, iz ljubavi prema sebi.

Možda će te zanimati i ovo: Vlatki je u 22. godini dijagnosticiran rak dojke – mislila je da je uvlačenje bradavice normalno

Imaš li sličnu priču, pitanja o ovoj temi ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na moja@femisfera.com

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Vaša email adresa neće biti javno vidljiva.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!