fbpx

Kršenje radnih prava, činjenica da čak petina stanovnika naše zemlje živi u riziku od siromaštva, neučinkovit ti nepravedan sustav ovrha, loše pravosuđe, diskriminacija i socijalna nesigurnost starijih osoba su vodeći problemi kada je riječ o zaštiti ljudskih prava koje navodi pučka pravobraniteljica Lora Vidović.

Upravo ove godine Opća deklaracija o ljudskim pravima kao prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, slavi 70 godina. Prema Deklaraciji “sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“. No, postavlja se pitanje koliko se zbog postojeće epidemiološke situacije i mjera, dodatno ugrožavaju ljudska prava, a svakako i dostojanstvo. I dok se na društvenim mrežama mnogi prepucavaju oko različitih tema, brojeva i mišljenja, naši sugrađani u domovima za starije i nemoćne ove godine su rijetko imali priliku vidjeti svoje najdraže. Nije li to njihovo pravo. Jesmo li zbog njihove zaštite uništili njihovo dostojanstvo u zadnjim danima života.

Na početku cijele ove pandemije, s prijateljicom samo razgovarala o njenom i mom poslu, nekim životnim situacijama te što nas čeka u narednim mjesecima. I složile smo se da svatko tko želi ostati ‘normalan’ ne bi trebao previše razmišljati o budućnosti. U isto vrijeme pričala mi je o starijim osobama iz jednog doma s kojima je kao psihologinja radila za vrijeme prvog ‘lockdowna’. Ona je tim osobama bila doticaj s vanjskim svijetom. Razgovarali su telefonom, ali ne mogu ni zamisliti koliko je taj razgovor mnogima od njih značio. Njima nije ostalo još puno od te budućnosti o kojoj prijateljica i ja nismo htjela razgovarati.

Taj naš razgovor me naveo da se pitam kako bi se postavila prema nekim stvarima da sam u starijoj dobi, s većim životnim iskustvom. Ali puno važnije od svega, od tog dana do danas se pitala jesu li ti ljudi u domovima ikada mogli zamisliti da će možda posljednje dane u svom životu zatvoreni , bez doticaja s vanjskim svijetom – i što je još važnije bez prilike da vide svoje najdraže. Možda i po posljednji put. Netko tko nema nijednog člana obitelji u domu za starije možda o tome nije ni razmišljao. Je li nam postalo važno spasiti zdravstveni sustav, gospodarstvo i domove za starije, a s druge strane su nam ljudi u domovima postali nevidljivi, samim time i donekle nevažni.

Jedna članica moje obitelji je već dvije godine u domu. Iako joj je odlazak u takvu vrstu ustanove u početku bio neugodan, pomirila se s time jer se ne može samostalno brinuti za sebe. No, činjenica da u posljednjih nekoliko mjeseci ne može vidjeti nikoga od nas joj je nemisliva. U ožujku se pomirila s time, kao i većina drugih štićenika domova. Tada po prvi puta nisu smjeli ni van u park, posjećivati jedni druge u sobama. Kada su pred ljeto mjere popustile, moglo ih se posjetiti u parku i obavezno noseći masku. Oni su također mogli prošetati vani, ali naravno bilo je važno da se drže svih mjera. Kako su na jesen brojke ponovno počele rasti, više ih nitko nije smio posjećivati, nisu smjeli van, a ni družite se unutar doma.

I onda je Slavica, spomenuta članica obitelj, pala u kupaonici doma i završila u bolnici. Nitko nam nije javio što se dogodilo. Tek smo kasnije, nakon poziva u dom saznali da je bila u bolnici. Zbog mjera ju nismo mogli posjetiti. U domu nam nadalje daju informacije i u tom pogledu sve je u redu. Smještaju je u zaseban dio gdje je pod brigom osoblja. U sobi joj ostaju stvari i nitko joj ne donosi mobitel dok mi to ne zatražimo. Uspijemo se čuti s njom i nakon par dana muk. Kroz razgovor s osobljem doznajemo da je pozitivna na koronavirus i prilično loše. Ne znamo je li se zarazila u domu ili u bolnici, a ne smatramo to ni važnim. Jednostavno je to nešto što se uz sav oprez očito nije moglo spriječiti. Dobijemo informaciju da je virus ušao u dom.

Jednog dana odlazim do doma kako bi joj odnijela stvari koje se mogu ostaviti na porti. Inače simpatična djelatnica mi govori oštrim glasom i ponavlja neka pitanja koja ne razumijem. Ubrzo shvatim da mi želi reći da se stvari mogu ostaviti u određeno vrijeme i to samo ponedjeljkom, srijedom i petkom. Ipak mi dopušta da ostavim stvari za Slavicu. Razumijem da postoje pravila, ali mi nije jasno što s ljudima koji ne mogu doći u to vrijeme. Zar im se oduzima i to malo mogućnosti da nešto ostave svojim najmilijima. Na odlasku srećem jednu gospođu koja stoji pred staklenim vratima i govori kako čeka oca samo da mu mahne.

Zovemo doktoricu, pitamo kako je Slavica i bojimo se najgoreg. Hoće li preživjeti i oporaviti se. Doktoricu ne uspijevamo dobiti, ali ljubazna sestra mi se uvijek javlja i govori kakvo je stanje. Pokušavam dobiti Slavicu na njen mobitel, no danima se na javlja. Pitam se što se događa. Nekako mi bude lakše kad se sjetim da joj možda nisu u sobu u kojoj je izolaciji donijeli punjač za mobitel. A njoj je možda bilo teško tražiti da ga donesu ili jednostavno nije imala snage. Zovem sestru i molim da joj netko donese punjač i stavi mobitel na punjenje. Čule smo se danas i stvarno je bolje. Kao što kaže mediscinska sestra: Slavica je dobro, ali sa starijima se nikad ne zna.

I onda danas pročitam kako je pučka pravobraniteljica Lora Vidović, s početka priče, naglasila u N1 kako su dvije kćeri unajmile građevinsku dizalicu kako bi kroz prozor doma zadnji put mogle vidjeti umirućeg oca. To je nešto što bih vjerojatno i ja učinila. No, zar se stvarno ne postoje druga rješenja. Zar se za članove umirućih ne mogu nabaviti odijela koja mogu obući i posjetiti ih u domu ili čak u bolnici. To je samo od jednih rješenja koje mi padaju na pamet. Opet, ako nikada u obitelji niste imali nekoga tko je umirao, ne možete pojmiti koliko je važno članovima obitelji omogućiti da budu uz svoje najmilije, ako to žele. Iako to nije laka situacija, onima koji su teško bolesni i njihovim najmilijima treba osigurati to pravo. Jer osim na dostojanstven život, ne bi li trebali imati pravo na dostojanstveno umiranje.

Ili je to nešto što smo odlučili promijeniti u ovoj situaciji. Znam da neki ne viđaju ni svoje starije koji žive u svom stanu ili kući kako ih ne bi možda zarazili, ali oni barem imaju pravo na taj izbor i mogu im primjerice mahnuti s balkona. Nažalost, oni u domovima nemaju pravo ni na taj izbor

Ovo je samo jedna priča, samo jedan primjer. Nedavno sam pročitala kako je potreba za bliskošću je neodvojiva od ljudskog bića. Ljudi su baš kao životinje prilagodljivi na nove situacije, no činimo li sve da ta prilagodba bude što manje bolna i traumatična.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!