fbpx

Marina Ćorić je uspješna fotografkinja i slikarica koja svoje izražavanje vidi kao ispušni ventil

Marina Ćorić se bavi umjetnošću u raznim oblicima – ponajviše slikarstvom, fotografijom i ilustracijom. Kaže da od kada zna za sebe je opsesivno crtala, ali neki ozbiljniji koraci prema aktivnom djelovanju na umjetničkoj sceni su se dogodili tek prije nekih desetak godina kada je prvi put izlagala u umjetničkim galerijama. Inspiraciju pronalazi u gotovo svemu.

‘Inspiracija su mi moja svakodnevica, povijest umjetnosti, ali i drugi oblici umjetnosti poput filma i književnosti, pa nekad čak i snovi’, kaže Marina.

Njen rad je izložen i na Međunarodnoj grupnoj izložbi “Women about women” (Žene o ženama) u sklopu međunarodnog umjetničkog projekta “Rise of women in culture in Western Balkan” (Uspon žena u kulturi na Zapadnom Balkanu), a koja se do 28.3. može pogledati u Galeriji Prica u Samoboru. U nastavku pročitajte kako Marina djeluje kao fotografkinja i kao slikarica, zašto smatra prednošću to što se bavi jednim i drugim te što bi poručila mladim umjetnicama u Hrvatskoj.

Na vašoj stranici se može vidjeti da svoje radove izlažete više od 12 godina. Koje izložbe su vam možda bile najdraže, odnosno postoje li neki radovi koje ste izlagali, a da su dio određene prekretnice u vašem umjetničkom djelovanju?

Sada kada pogledam unatrag, rekla bih da je 1. Biennale hrvatske mlade fotografije 2011. godine bilo određena prekretnica u mom umjetničkom djelovanju, to jest, dalo mi je jednu dozu ohrabrenja da nastavim sa svojim radom. Sljedeće godine sam upisala i akademiju likovnih umjetnosti što je isto tako bila prekretnica po pitanju mog slikarstva. Vjerujem da je i ovaj međunarodni projekt „Women about Women“ u kojem trenutno sudjelujem jedan pozitivan pomak na mom umjetničkom putu.

Paralelno djelujete kao fotografkinja i kao slikarica – kako se međusobno nadopunjuju ta dva umjetnička izražaja te kako ih vi kombinirate?

Makar mi se nekada čini da se bavim s previše različitih medija ili da radim više poslova odjednom, zapravo to nekada dobro dođe. Kada se zasitim fotografije, prebacim se malo na crtanje i slikanje, a vrijedi i obratno. 🙂 Mislim da isto tako imam prednost zbog poznavanja dva različita medija, pa mi to u stvaranju pomaže gledati stvari iz više perspektiva. Također sam radila i neke serije radova koji su „hibrid“ slikarstva i fotografije.

Vaš rad je izložen i u sklopu izložbe Žene o ženama. O čemu je riječ, odnosno kojim svojim radom ste odlučili predstaviti žene?

Izložba (i cijeli projekt) se bavi suvremenim umjetnicama s područja zapadnog Balkana. Na izložbi sudjeluje sve skupa 25 umjetnica, te pet kustosica iz pet zemalja (Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Slovenija i Sjeverna Makedonija). Čast mi je što sam odabrana upravo ja kao jedna od pet umjetnica koje predstavljaju Hrvatsku. Ja se predstavljam fotografijom „Lace“ koja je zapravo nastala u mojim fotografskim počecima 2010. godine. Odabrala sam tu fotografiju, više instinktivno, bez previše razmišljanja, ali sada mi je drago da sam odabrala upravo nju. „Lace“ je prije svega estetski privlačna fotografija, te je na neki način klasična, tradicionalna, možda bi netko rekao i nedovoljno suvremena. Međutim, smatram da pridonosi cjelokupnom postavu izložbe, jer u cjelini svi naši radovi zajedno predstavljaju cijeli spektar „ženstvenosti“ i prikazuju sva lica žene.

Fotografija Lace

Osim na izložbama, gdje se još mogu pogledati vaši radovi i popratiti vaš rad?

Kako živimo u doba društvenih mreža, imam dosta profila na internetu gdje objavljujem svoje radove – neki bi rekli i previše njih! 🙂 Prije svega imam svoju web stranicu na kojoj se može pregledati selekcija radova, a mnogo više toga objavljujem na Facebooku i Instagramu.

Što utječe na vaš izbor motiva koje prikazujete u svojim fotografskim i slikarskim radovima? Treba li u umjetničkom stvaralaštvu uvijek uključiti emocije te prevladavaju li više one sretne i pozitivne ili negativne i tužne?

Moj umjetnički rad je prije svega dosta osoban i intiman, tako da moj privatni život najviše utječe na moj izbor motiva. Za mene je jako važno da je moja umjetnost iskrena, da govorim svoju „istinu“. U mom stvaralaštvu, ipak, više prevladavaju negativne i tužne emocije. Možda zato što je u svakodnevnom životu puno lakše izraziti pozitivne emocije, dok često negativne zatomljujemo ili ih teško verbaliziramo. Stoga, na neki način umjetničko izražavanje postaje ispušni ventil ili neka vrsta (psiho)terapije gdje ono neizgovoreno izbacujem iz sebe pomoću vizualnog jezika.

Što bi poručili mladim umjetnicama u Hrvatskoj i regiji? Što je potrebno da bi umjetnost bila više od hobi, tj. da taj poziv netko pretvori u nešto više od toga?

Svakako bih rekla da je potrebno dosta ustrajnosti, truda, rada, a često i sreće. Ja živim svoju umjetnost ali, na žalost, još uvijek ne živim od svoje umjetnosti. Doduše, malo me i plaši ideja da mi umjetnost bude posao. Strah me da bi mi u takvom scenariju financijsko pitanje bilo glavni motivator, te da bih možda zaboravila što mi je umjetnost primarno značila.

Makar je naše okruženje često demotivirajuće, mladim umjetnicima bih svakako poručila da budu svoji i da budu uporni bez obzira kojim oblikom umjetnosti se bave. Volim vjerovati da će i naše vrijeme doći.

Možda će te zanimati i ovo: Sonja Švec Španjol je nezavisna kustosica te otkriva kako je raditi kao freelancerica u svijetu kulture

Imaš li sličnu priču, pitanja o ovoj temi ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na [email protected]

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!