fbpx

Maja Posavec je glazbenica, kazališna, filmska i televizijska glumica. Osobno pratim njen rad dok je još bila pjevačica i koautorica u grupi Detour, a 2016. godine je započela samostalnu glazbenu karijeru. Upravo je izašao njen drugi samostalni album pod nazivom Bye bye Saturn pa je, među ostalim, to bila odlična prilika da Maji postavim par pitanja o njenoj karijeri, glazbi i glumi. Maja je odmalena znala što želi biti.

‘Glazba je prisutna u mom životu oduvijek. Potpuno prirodan tijek događanja je bio da ona postane i moja profesija. Nije bilo lako, ali kada je nešto dio vas ono samo nalazi svoj put. Možda je ista priča i sa glumom. Naprosto sam imala ideju kao osnovnoškolka da bih ja htjela biti glumica i pjevačica. Tu nikada nije bilo spora niti sumnje. Ja sam jedna od onih koji su odmalena znali čime se žele baviti‘, kaže na početku Maja.

Govori kako je druga priča to što je tek u petom pokušaja upisala Akademiju. Glumi u HNK u Zagrebu i Kazališta Ulysses, a od 2011. je stalna članica ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh. Glazbom se profesionlano počela baviti koju godinu prije upisa na Akademiju dramske umjetnosti.

‘Mislim da mi je upravo taj glazbeni angažman donio potrebno samopouzdanje da prođem na prijenmom za glumu. Dakle, bila sam sramežljiva i tada’, kaže Maja.

U nastavku otkrijte koji je njen recept za uspjeh te smatra li da žene u glazbenom svijetu teže uspijevaju.

U grupi Detour otpjevali ste neke od najvećih hitova grupe, a osvojili ste i Porina. Koliko vam je značilo to iskustvo i kako to da ste se nakon deset godina u Detouru odlučili započeti solo karijeru?

Detour su moji počeci, a kada smo mladi 10 godina je cijela vječnost. Bila je to škola za početnike u svijetu glazbene industrije. Nakon nekog vremena mašala sam o svom vlastitom albumu, željela sam se otkriti publici kao autorica ali i kao glazbenica koja ima razne afinitete.

Neke vaše pjesme, poput one Mjesec, su starije od 10 godina i opet puno modernije te kvalitetnije od neke novije hrvatske glazbe, kao da nemaju rok trajanja. Koji je razlog tome; to što su glazba i sam tekst sanjivi, teško se svrstavaju u točno određeni žanr ili nešto treće? 

Pa ne  znam, teško je govoriti o svojim pjesmama. 

Ljudi su jako zavoljeli tu pjesmu i ona raste s njima, oni je se sjećaju i rado ju slušaju jer ih veže za određeno razdoblje njihovog života. Bilo bi zanimljivo pustiti ju mlađim generacijama. Ipak pjesma s vremenom dokazuje svoju vrijednost, ali najveća je ona u srcu slušatelja. Sad sam malo patetična, ali zapravo je tako.

Recite nam nešto o svom novom albumu Bye bye Saturn i od kuda naziv za isti?

Album je nastao u protekle tri godine. Kao i prošli album Kada ne bih imala strah, to je skup stilski različitih pjesama. Ovaj put sam bila zaigranija i hrabrija upustiti se u neke stilove po prvi put, kao primjerice u pjesmi “Biljke” u kojoj se igram sa neo soulom. Kao gostujući autori tu su Dario Marušić sa pjesmom iz predstave “Oluja” kazališta Ulysses iz 2010. godine. Oduvijek sam htjela tu pjesmu snimiti i evo je na albumu kao svojevrsno predstavljanje. Na albumu si i tekstovi Luke Bulića, Ivora Martinića i Petre Zlonoga. 

Bye bye Saturn je naziv jer se s njim se na neki način opraštam od jednog djela svog života koje je obilježilo i stvaranje tih i takvih pjesama. Saturn je hladna i teška planeta, ali lekcije i spoznaje koje ostavlja su trajne. Iskreno se nadam da će se ljudi moći prepoznati u pjesmama i da će im biti zanimljiv, inspirativan i drag ovaj album. 

Maja Posavec, bye bye Saturn album
Maja Posavec, album Bye Bye Saturn
fotografirala: Vesna Zednik, dizajn naslovnice: Plac studio

Mislite li da se svijetu u kojem je prisutan instant uspjeh, a opet sve postaje manje-više kratkotrajno, isplati biti ustrajan i nastojati kvalitetom doći do publike?

Milsim da nema recepta. Nekome uspije pobjediti u emisiji u kojoj se traže talenti, ali s vremenom svi dođu do toga da je za uspjeh potrebno pobjediti iznova. Dakle stvar je kontinuiteta, održavanja i rada za što je potrebna disciplina i vrijeme

Vaš prvi solo album Kada ne bih imala strah je izašao prije dvije godine i riječ je o zbirki od 12 pjesama. Dio njih su balade, a dio podsjeća na Arsenove šansonse i vrlo lako slušatelje može odvesti u neki drugi svijet. Što i tko je inspirirao vas i vaš tim na kreiranje albuma? Kakve poruke ste htjeli poslati kroz pjesme?

Prije svega htjela sam predstaviti svoj autorski rad. Bilo mi je važno pokazati sve one pjesme koje do tada nisu imale priliku biti otpjevane. Album je bio dio mene dugo prije izlaska. Baš kao i ovaj koji upravo izlazi. Pisanje pjesmama za mene je spontani proces i one trebaju album da ih se skupi, kao nekakav zbornik. Jako mi je drago da one slušatelja vode u “neki drugi svijet”, ali upravo smatram da se to može dogoditi samo kada se kroz pjesmu prepoznate u ovom svijetu.

Mislite li da žene u glazbenom svijetu teže uspijevaju? Moraju li često osim svoje glazbe, talenta i rada znati jako dobro prezentirati sebe te pritom puno više voditi računa o izgledu nego muškarci?

Danas svi više manje vode računa o izgledu. Možda kod nas još ne toliko muškarci kao žene, ali i taj trend samo što nije prevladao. To je tako, nemam spora s tim. Žene se oslanjaju na izgled ako ga imaju i svjesne su toga, muškarci će raditi to isto, samo što se ženama to još uvijek vodi kao nekakva površnost; “ah igra na izgled”, dok muškarcima vodi kao još jedan plus; “a i zgodan je”.  

Ako je ženi uspjeti teže to je zato što još nema mrežu. Muškarci imaju naviku umrežavanja, to im je naporsto društveno dano. Žene su češće solo igračice, ali i to se napokon mijenja.

Prošlo ljeto ste na Brijunima, u sklopu kazališta Ulysses, održali konert s gitaristom Ivanom Kapecom. Kako je došlo do ideje o koncertu na Brijunima i kakvi su vaši dojmovi s istog?

Na Brijunima, u kazalištu Ulysses sam odigrala svoju prvu prfesionalnu predstavu 2007. godine u predstavi “Balade Petrice Kerempuha”.  Tamo se osjećam kao doma jer smo puno radili u narednim godinama i proživjela sam divne trenutke, upoznala predivne ljude i to je mjesto na koje se uvijek rado vraćam.

Prošlo ljeto sam nastupala i kao voditeljica proslave 20 godina Ulyssesa, na prvom sail in koncertu u Hrvata :), i to kao vještica iz predstave “Shakespeare varijacije”. 

No uz sve to, nisam tamo imala koncert zbog osobne povezanosti sa kazalištem, već je Davor Roco, kao glazbeni urednik i izbornik “Dana gitare” pozvao Ivana Kapeca i mene da održimo Večer s Cohenom. No Ivan i ja, druga dva, smo mu podmetnuli dio našeg novog programa pod nazivom Poma. Radi se o mojim autorskim pjesmama na engleskom jeziku. Taj program sve češće sviramo i raduje nas.

Maja Posavec
Maja Posavec, fotografirala: Vesna Zednik

Osim glazbe, vaša strast je i gluma te ste do sada imali ulogu u mnogim predstavama. U kojim predstavam trenutno imate angažman i pripremate li neke nove?

Trenutno su dvije nove premijere u Kazalištu Kerempuh iz mene. To je “Hrvatski put k sreći”, autorski projekt Bobe Jelčića, te “Škratc” J.B.Moliera u režiji Dore Ruždjak Podolski.

Jako različita dva projekta, vrlo smo lijepo radili u oba i kroz pandemiju se provukli kroz njih. 

Je li vam draži film ili kazalište? Kakve uloge vam najviše leže?

Najdraže mi je ono što upravo radim. Tako sam cijela u tome (barem si laskam), pokušavam ne odrađivati stvari. Moj posao je često sazdan od manjih projekata koji nisu u prvom redu i samo rijetko dođu do izražaja, a opet ja u njih dajem sve što imam, pa makar to jedno popodne snimanja. 

Mislim da mi leži ono u čemu ja mogu biti koautor. A to je dio dogovora s redateljem. Zato se najbolje osjećam kada imam povjerenja u redatelja i obrnuto. Tako da nije do uloge, do nas dvoje je.

Daje li vam više mogućnosti za izražavanje glazba ili gluma? 

Hm hm….drugačije je. Gluma je uvijek neko iznenađenje, često mi razbija predrasude i potiče me na aktivnost, glazba je moj brod u kojem sam pomalo čak i uljuljkana.

I za kraj, u vremenu u kojem su nam na neki način uskraćena kulturna događanja ili u njima možemo uživati manje nego prije, nedostaju li vam neki nastupi i kako bi opisali život bez umjetnosti?

Nema života bez umjetnosti. Nedostaju mi tuđi koncerti. Prije nisam baš puno izlazila ali sada sam željna da odem na koncert i da se probijam između ljudi, da me malo proliju pivom i da im malo psujem (za sebe naravno). 

Nedostaje mi publika u kazalištu. Sve stvari moje sam uzimala kao normalno, sada vidim da su bile pravo bogastvo. 

Autorica naslovne fotografije: Vesna Zednik

Možda će te zanimati i ovo: Ana Merlin: Želim publici pričati istinite priče i upoznati ju sa stvarnim osobama

Imaš li sličnu priču, pitanja o ovoj temi ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na moja@femisfera.com

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Prikaži sve članke od autora

U potrazi za pravim informacijama i zanimljivima ljudima. Vlasnica Dobre priče - za komunikaciju i digitalni marketing te pokretačica Femisfere. Antropologinja, informatologinja i novinarka u duši. Strastvena oko svega što radim, naročito oko pisanja i uređivanja sadržaja na Femisferi.

Trenutno nema komentara.

Ostavi svoj komentar

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!