fbpx

Andreja Kulunčić o 850 žena ‘preodgajanih’ na Golom otoku: Priče ovih žena trebaju biti ispričane

Nešto južnije od Krka, sjeverno od Raba i začuđujuće blizu obali podno Velebita, nalaze se dva otoka. Otoci su to prekrasne prirode, uz živopisnu divljinu i pustoš. Ali nije to jedino što se nalazi tamo. Mjesto je to zloguke, tamne prošlosti koja još uvijek prestravljuje. Radi se o otocima Sveti Grgur i Goli otok, gdje je smještena nekadašnja kaznionica, koja se zbog monstruoznih tehnika ‘preodgajanja’ ponekad naziva i Titovim koncentracijskim logorom. Masna je to mrlja na karti hrvatske geografije i povijesti, koja, čini se, pada u zaborav.

Da se to ne bi dogodilo pokrenut je umjetnički istraživačko-aktivistički projekt Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete. Projekt je to koji nastoji prikupiti sjećanja o ženskoj kaznionici i žrtvama terora. Zločin još uvijek nije zaboravljen, no često se u javnosti spominje samo muška kaznionica – kao da se ni ne zna da su postojale dvije: jedna muška i jedna ženska. Projekt se ostvaruje na više razina, od obilježavanja mjesta i niza edukacija do umjetničkih izložbi i prikupljanja svjedočanstava preživjelih žena.

“Sve je počelo 2017. godine kada je Darko Bavoljak, predsjednik udruge Goli otok ‘Ante Zemljar’, fotograf i snimatelj, koji se dugi niz godina bori za dostojno obilježavanje sjećanja na Goli otok, pozvao umjetnike i umjetnice da reagiraju na prostore logora. Kako sam od prije znala da je na otoku bilo i žena, željela sam krenuti u opsežniji i trajniji pothvat povezan sa ženskim logorom i transgeneracijskim prijenosom traume,” objašnjava autorica projekta, Andreja Kulunčić.

Politički zatvor za muškarce i žene

Kaznionica je bila namijenjena političkim neistomišljenicima, onima povezanim s Informbiroom, političkim tijelom koje je trebalo biti primjer jedinstva SSSR-a i ostalih komunističkih država. No preko njega se vršio pritisak i kontrola SSSR-a pa nakon političkog razilaženja Tita i Staljina, Informbiro na našim prostorima postaje simbolom izdaje. Osnivanje kaznionice događaj je, dakle, koji je uslijedio odcjepljenju socijalističke Jugoslavije od matične SSSR. No okretanje lica Zapadu i okretanje leđa SSSR-u, nije prošlo bez žrtve. Kazneno su gonjeni svi za koje se sumnjalo na poveznicu s Informbiroom. Ta sumnja, često je bila neopravdana ili paravan za druge prepirke. Smatra se da broj žena koje su provele dulje ili kraće vrijeme na otoku prelazi 850, a neke od njih svoj su život u kaznionici i završile. Većina njih bile su supruge ili dio obitelji nekog od muškaraca povezanih s Informbiroom.

Autorica Kulunčić, sa suradnicama antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić pri prvoj zajedničkoj posjeti otocima, 2019. godine, saznaje da ne postoji čak ni natpis koji upozorava na događanja tog mjesta, niti jedna tabla u znak sjećanja ili spomen-ploča. „Jedina postavljena tabla na Grguru obavještava posjetitelje da je lokalitet državno lovište jelena lopatara. Stoga smo odlučile da prije svega postavimo table, i tako su u rujnu 2020., 64 godine nakon raspuštanja logora za političke zatvorenice na Golom otoku i Svetom Grguru, po prvi put, u sklopu ovoga projekta, postavljene info table o ustroju i povijesti logora,“ prisjeća se Kulunčić.

spomen ploča goli otok
Foto: Ivo Martinović
Postavljanje info table
Lokalitet političkog logora za žene
Goli otok, rujan 2020.

Projekt je povijesni, edukativni i istraživački, ali ponajprije umjetnički

Postavljanje spomen ploča na otoke prvi je korak u realizaciji projekta, koji nije samo povijesni već i edukativni, istraživački i umjetnički. Osmišljen je kao suradnja više znanstvenih disciplina upravo zbog toga što događaji na otocima i sam lokalitet nisu dovoljno dokumentirani. Radi se o propustu koji je urodio propadanjem sjećanja, no za koja još nije prekasno da se zabilježe, a žrtve tog terora dostojno komemorira.

“Ovo je najprije umjetnički projekt, a onda i sve ovo drugo. On se pokreće iz umjetničkog polja, a autorica je umjetnica koja koristi svoje – umjetničke – alate, znanja i prakse da zahvati temu s više pozicija. Osim toga umjetnost ima snagu afektivnog poticaja publike, što publiku čini suučesnicom, izaziva emociju, ali i pitanja i odgovornost,” pojašnjava Irena Bekić, kustosica nedavno održane izložbe u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli.

Foto: Ivo Martinović
Izložba projekta “Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete” održana u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli od 9. do 18. travnja 2021.

“Priče, sudbine i patnja ovih žena su teške, ali baš zato trebaju biti ispričane”

Jedna od bivših zatvorenica, koja je pretrpjela svu težinu kaznionice, bila je i Vera Winter, koja je 2015. godine preminula u 92. godini života. Rođena je u Glamoču, u današnjoj BiH. U mladosti zbog mnogih političkih promjena njena obitelj često seli, sve dok ona ne započinje studij ekonomije u Zagrebu.

 “Nakon što je diplomirala ekonomiju te nakon kratkotrajnog zaposlenja, dobiva direktivu da ode u Beograd na posao u jedno od saveznih ministarstava. Poslije objave Rezolucije Informbiroa jedan od njezinih nadređenih uhićen je kao simpatizer Staljina, a agenti Udbe je ispituju. Kada je tijekom ispitivanja naivno rekla da sluša radio Moskvu, vrlo je brzo uhićena. Nakon uobičajene torture u istražnom zatvoru u Beogradu, 29. travnja 1950. deportirana je u ženski logor na Sv. Grguru. U logorima na Golom otoku i Svetom Grguru provela je punih 36 mjeseci. Prema Udbinoj evidenciji, puštena je na slobodu 22. lipnja 1953. Zbog ove „rupe“ u biografiji uspjela je dobiti posao skladištarke u poduzeću Katran i dugo je trebalo da dobije mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi i kompetencijama,” navedeno je mrežnoj stranici projekta.

O svojem iskustvu na otoku šutjela je dugo vremena, a o tome se nije pričalo ni u obitelji. Ipak, ostao je zapamćen opis kaznionice, upravo njenim riječima:

“Onaj tko je tukao jače, brže je izlazio van. Oni koji su se odupirali, ostajali su dulje, ali svi smo tučeni i svi smo mi tukli druge. Svi smo mi tamo spušteni na razinu egzekutora. Svi smo mi tamo napravili kompromis sa svojom savješću. Zato je užasno teško o tome govoriti i zato smo se godinama nakon izlaska stidjeli. I nakon izlaska smo se bojali. Što god ste učinili, moglo se izroditi u nešto loše po vas.”

Osim Vere Winter, o teroru su progovorile i Branka Weil, Ženi Lebl, Eva Grlić, Đina Markuš i Miljuša Jovanović, a njihova svjedočanstva, kao i fotografije, dostupna su na linku.

Crtež: Andreja Kulunčić

Teško je govoriti, ali šutnja je još teža

Iako je zbog pandemije dio projekta odgođen, izložbe su i dalje aktualne. Prva, održana od 9. do 18. travnja u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli označila je početak jednog izložbenog niza. Sljedeća je planirana za Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Izložbama se nastoji prenijeti iskustva kroz ples, glas i zvuk. Drugi je cilj prezentirati prikupljena sjećanja bivših zatočenica.  “Za mene, projekt prvenstveno govori o ogoljenosti tijela. Postavila sam ambijentalnu instalaciju koja se posjetitelju i posjetiteljici obraća prvenstveno tjelesnim afektom, preko kojeg se povezuje s poviješću koja se tu odigrala, sa ženama koje je to za cijeli život obilježilo,” objasnila je Kulunčić i nastavila:

“Nadam se da sam uspjela približiti – ne toliko patnju, ne toliko težinu činjenice da su one jedna drugu morale udarati i mučiti – nego pomisao da se to može dogoditi u svakom trenutku ponovo, i da nismo imuni na nanošenja patnje drugom ako smo sami ili same egzistencijalno ugroženi. Namjerno sam izabrala povijesni muzej kao mjesto prvoga izlaganja ne bi li simbolički, ali i stvarno, unijela izostali ženski glas u instituciju dominantne povijesti.“

Sumnja, to je bilo dovoljno. Netko je pokazao prstom na drugoga ili drugu i oni su završili na Golom otoku. Na otoku koji nije bez razloga prozvan golim – na njemu nema ničega osim kamenja, pustoši i divljine. A na golom kamenu, ogoljava i čovjek. Kaznionice na otocima sinonim su za brutalnost, monstruoznost i torturu.

“Priče, sudbine i patnja ovih žena su teške, ali baš zbog toga trebaju biti ispričane, ne moraju ostati prešućene i zaboravljene. Osim što nas mogu osnažiti, pomoći će nam da razumijemo kako da se takve stvari ne ponavljaju niti našim djelovanjem, niti našom šutnjom,” zaključuje Andrea Kulunčić.

Naslovna fotografija: Andreja Kulunčić – Lokalitet političkog logora za žene, Goli otok

Možda će te zanimati i ovo: Što nas Marina Abramović i njena umjetnost mogu naučiti o životu i ljubavi

Imaš li sličnu priču, pitanja o ovoj temi ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na moja@femisfera.com

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Terezija Bošnjaković
Prikaži sve članke od autora
Radoznala i vesela, uvijek na putu. U potrazi za dobrim štivom, zanimljivim informacijama i konkretnim znanjem. Inspiriraju me visine, a motiviraju dubine – stoga i jesam negdje između, u trku i letu. Ptice koje najviše lete, najdalje vide, kaže Richard Bach, a ja potvrđujem.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!