fbpx

Autorica i suradnice umjetničkog projekta o ženskom stradanju u logoru Goli otok

Nakon upoznavanja s lokalitetom Golog otoka i otoka Sveti Grgur, na kojima su mnoge žrtve pretrpjele ratnu torturu Titovog koncentracijskog logora, autorica Andreja Kulunčić, te suradnice Dubravka Stijačić i Renata Jambrešić Kirin započele su s projektom Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete. Posjetom otoka saznale su da tamo ne postoji čak ni spomen-ploča, a otoci su zapušteni i o njima se ne govori. Andreja Kulunčić hrvatska je vizualna umjetnica koja se pretežno bavi društveno-angažiranim radom i teži uključivanju publike u svoje stvaralaštvo.

Dubravka Stijačić psihoterapeutkinja je koja je dugi niz godina radila u Klinici za psihijatriju Vrapče kao voditeljica Odjela za psihosocijalne metode liječenja. Teća suradnica je Renata Jambrešić Kirin, antropologinja s Instituta za etnologiju i folkloristiku i feministička teoretičarka, koja piše o zatočenicama Golog otoka.

Upravo zbog rada ovih triju žena, danas se o sramoti tog mjesta ipak govori malo više. Njihova želja je govoriti o problemu jer se dogodio, a ne ga prikrivati jer možda u tom trenu šteti političkoj slici vladajućih. „Priče, sudbine i patnja ovih žena su teške, ali baš zbog toga trebaju biti ispričane, ne moraju ostati prešućene i zaboravljene,“ tvrdi autorica. Osim njih triju, razgovarali smo i s Irenom Bekić, kustosicom izložbe otvorene krajem travnja u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli. Više o samom projektu i njegovom nastanku, slijedu u nastavku.

Navodite da je ovo edukativan, umjetnički i povijesni projekt. O čemu je zapravo riječ?

Irena Bekić: Ovo je najprije umjetnički projekt, a onda i sve ovo drugo što navodite. On se pokreće iz umjetničkog polja, a autorica je umjetnica koja koristi svoje – umjetničke – alate, znanja i prakse da zahvati temu s više pozicija. Umjetnost, kako navodimo i u knjižici projekta, barata različitim alatima, fleksibilnim strategijama, disciplinarnim mimikrijama, aproprijacijama metoda i tehnika što joj, više nego ijednoj drugoj društvenoj disciplini, omogućuje da generira neočekivane situacije i odnose te da intervenira na mjestima institucionalnih puknuća. Osim toga umjetnost ima snagu afektivnog poticaja publike, što publiku čini suučesnicom, izaziva emociju, ali i pitanja i odgovornost. Upravo su to neki aspekti koji su autorici bili jako važni pri procesuiranju teme ženskog stradanja u političkom logoru Goli otok.

Zbog činjenice da ni mjesto ni patnja nisu nikada komemorirani niti adekvatno historizirani, ona je okupila suradnički tim ne bi li temu zahvatila interdisciplinarno, provukla je kroz estetike premreženih disciplina i obratila se različitoj publici. Strateški razvija projekt koji će se kristalizirati kroz tri zahtjeva: kao komemoracijska konfiguracija na otoku, razrješenje naslijeđenog traumatskog tereta u humanizmu te repozicioniranje ženskih narativa unutar povijesnih konstrukcija, ili jednostavnije rečeno, uvođenje ženske povijesti u dominantni povijesni narativ. Mogli bismo sažeto reći da se planirane aktivnosti, radionice, marketinške strategije, izložbe, odabrani prostori izlaganja uspostavljaju upravo u odnosu na ta tri aspekta.

Koja je svrha tako opsežnog projekta – što se njime želi postići?

Irena Bekić: Ovakav način rada proizlazi iz autoričine umjetničke prakse, odnosno društveno angažirane umjetnosti kojom se bavi. Riječ je uvijek o interdisciplinarnim kolaborativnim radovima, na presjecištu umjetničke i drugih estetika, odnosno umjetničkog i neumjetničkih polja. Takva složenost pristupa, metoda i medijskih izričaja, omogućava i heterogeni pogled na temu koja je u potpunosti potisnuta iz javne memorije. Samim tim širi i doseg govora o njoj.

Foto: Irena Bekić, snimio Boris Tenšek

Tko sve sudjeluje u realizaciji projekta?

Andreja Kulunčić: Projekt je nastao u suradnji udruga Goli otok “Ante Zemljar“, koju vodi Darko Bavoljak, i naše udruge MAPA, a koordinira ga Maja Marković. Performativni dio projekta sam radila u suradnji s plesačicom Zrinkom Užbinec i glazbenicama Jasnom Jovićević i Annette Giesriegl. Irena Bekić je kustosica izložbe koju smo prije tjedan dana otvorili u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli, a planiramo je ove godine, ovisno o epidemiološkim mjerama, otvoriti i u MMSU u Rijeci. Foto dokumentaciju i snimanje različitih segmenata projekta rade Darko Bavoljak i Ivo Martinović. Osim najužeg kruga suradnika, ovisno o potrebama određenih segmenata, uključujemo i druge. Svi su navedeni u publikaciji i na webu projekta – www.zene-arhipelag-goli.info

Kako ste došli do odluke da pokrenete ovaj projekt? U kojem trenu ste shvatili da je to priča koju ne samo da želite ispričati, nego se njome želite aktivno baviti?

Andreja Kulunčić: Sve je počelo 2017. godine kada je Darko Bavoljak, predsjednik udruge Goli otok “Ante Zemljar“, fotograf i snimatelj, koji se dugi niz godina bori za dostojno obilježavanje sjećanja na Goli otok, pozvao umjetnike i umjetnice da reagiraju na prostore logora. Kako sam od prije znala da je na otoku bilo i žena, željela sam krenuti u opsežniji i trajniji pothvat povezan sa ženskim logorom i transgeneracijskim prijenosom traume. Budžet i vrijeme provedbe za pojedinačne projekte unutar Darkovog poziva bili su ograničeni pa smo skupa dodatno aplicirali. Iz toga je nastao novi, za sada trogodišnji, projekt Vi ste Partiju izdale onda kad je trebalo da joj pomognete.

Nakon prvih pozitivnih rezultata aplikacija, pozvala sam na suradnju antropologinju Renatu Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinju Dubravku Stijačić. Kada smo prvi put zajedno otišle na Goli otok  i Sv. Grgur, 2019 godine i vidjele, ne samo da ne postoji info tabla na lokalitetima, već da jedina postavljena tabla na Grguru obavještava posjetitelje da je lokalitet državno lovište jelena lopatara. Stoga smo odlučile da prije svega postavimo table, i tako su u rujnu 2020., 64 godine nakon raspuštanja logora za političke zatvorenice na Golom otoku i Svetom Grguru, po prvi put, u sklopu ovoga projekta, postavljene info table o ustroju i povijesti logora.

Na Golom otoku i Svetom Grguru sada stoje natpisi:

„U ovoj uvali i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s Informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.“

Andreja Kulunčić: Druga bitna okosnica projekta je punktiranje memorijalnih točaka na lokalitetima. Za sada smo uspjeli u živu stijenu na Golom otoku, s kiparom Silvestrom Ninićem, uklesati riječi Vere Winter, jedne od zatočenica, koje je za nas ispisala njezina unuka Nina: „Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na brdu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora.“ Sljedeće je u planu, ovisno o vremenskim prilikama, na Svetom Grguru uklesati rečenicu Ženi Lebl, napisanu rukopisom njezine nećakinje Ane Lebl:

„Na tvojoj grbači sveti Grgure,
počelo je ono klasično pitanje „Biti ili ne biti?”
Ako biješ – bićeš.
Ako ne biješ – bićeš bijen.“

S obzirom na pandemiju morala sam odustati od nekih segmenata projekta, dok sam neke druge radila puno sporije od planiranog, ali mi je važno da ono što napravimo održi visoku kvalitetu, neovisno od svih logističkih komplikacija provedbe i restrikcija na koje konstantno nailazimo.

Ima li projekt vremenski okvir?

Andreja Kulunčić: Za sada nemamo vremenski okvir za završetak projekta, radimo ga s ciljem osnaživanja žena s pomoću ženske povijesti i razumijevanja naslijeđa. Priče, sudbine i patnja ovih žena su teške, ali baš zbog toga trebaju biti ispričane, ne moraju ostati prešućene i zaboravljene. Osim što nas mogu osnažiti, pomoći će nam da razumijemo kako da se takve stvari ne ponavljaju niti našim djelovanjem, niti našom šutnjom.

Foto: Andreja Kulunčić, snimio Ivo Martinović

Nedavno ste održali izložbu u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli? Kako je to prošlo?

Andreja Kulunčić: Izložbe, čiji je niz započeo izložbom u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli prošli tjedan, segment su projekta koji uključuje istraživanje mogućnosti transferiranja iskustva kroz medije plesa, glasa i zvuka u izvedbama plesačice Zrinke Užbinec i glazbenica Jasne Jovićević i Annette Giesriegl na lokalitetima te okuplja sjećanja bivših zatočenica. Za mene, on prvenstveno govori o ogoljenosti tijela. Postavila sam ambijentalnu instalaciju koja se posjetitelju, posjetiteljici obraća prvenstveno tjelesnim afektom, preko kojeg se povezuje s poviješću koja se tu odigrala, sa ženama koje je to za cijeli život obilježilo. Nadam se da sam uspjela približiti, ne toliko patnju, ne toliko težinu činjenice da su one jedna drugu morale udarati i mučiti, nego pomisao da se to može dogoditi u svakom trenutku, s novim ideološkim predznakom, ponovo, i da nismo imuni na nanošenja patnje drugom ako smo sami ili same egzistencijalno ugrožene.

Namjerno sam izabrala Povijesni muzej kao mjesto prvoga izlaganja ne bi li simbolički, ali i stvarno unijela izostali ženski glas u instituciju dominantne povijesti. Kako je Irena Bekić napisala na pozivnici izložbe, „korištenje kulturnog kapitala izložbenih institucija, objavljivanje u javnim medijima, razgovori, okrugli stol i publikacije dio su pomno osmišljene javne kampanje. Javna predavanja i radionice Andreje Kulunčić, Renate Jambrešić Kirin i Dubravke Stijačić – od kojih je svaka usmjerena specifičnoj publici, a govore o društvenom angažmanu u umjetnosti i komemoracijskoj formi antispomenika, poziciji ženskih narativa u represivnim politikama i dominantnim povijesnim narativima te nošenju s traumatskim naslijeđem – zagovaraju pronađeni humanizam, solidarnost i skrbnost u svjedočenjima golootočkih kažnjenica kao nužne vrijednosti u prevladavanju zla i održavanju boljeg svijeta.“ Za diskurzivni dio koji je pratio prvu izložbu odlučile smo se na diskusiju Renate Jambrešić Kirin i povjesničara Martina Previšića na temu „History/HERstory: diskusija o ženama u povijesti političkog logora Goli otok“ koju je moderirala Irena Bekić.

Projekt ste prenijeli i u online oblik, što se sve tamo može pronaći?

Andreja Kulunčić: Web-site projekta i publikacije važna nam mjesta okupljanja što je moguće više materijala. Sve što smo do sada radile, skupa s biografijama nekoliko zatočenica, svjedočanstvima koje smo odabrale, intervjuima za koje smo dobile autorska prava da ih objavimo, znanstvenim radovi, prostornim intervencijama, mojim crtežima, planiranim objektima i izložbi, možete vidjeti na webu. Planiramo ukupno objaviti 3 publikacije, prvu smo tiskali početkom ove godine, pdf je dostupan i online.

Ističete važnost kolektivnog sjećanja, odnosno pravilnog pisanja povijesti. Kako smatrate da je hrvatska povijest napisana? Tko bi ju trebao pisati?

Renata Jambrešić Kirin: Ne postoji pravilno ni nepravilno pisanje povijesti, ali postoje historiografi koji instrumentaliziraju povijesno znanje. Kod malih naroda historiografija legitimira pravo na vlastitu državnost, na teritorijalnu postojbinu i političku suverenost. Stoga je u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi povijest važna, a često spominjan višak povijesti je nešto što nas poput utega vuče u prošlost umjesto da nam posluži kao prilika za učenje i moralno usavršavanje. Kronični nedostatak nacionalnih povjesnica, ne samo hrvatske, jest izostavljanje manjinskih pogleda i marginalnih iskustava, a posebice povijesnih iskustava žena. Rodonačelnica povijesti žena, Gerda Lerner, smatra da je poznavanje povijesti naših prethodnica osnovno oruđe ženske emancipacije. Njezina je teza da žene ne poznaju vlastitu povijest i ne znaju što su žene prije njih mislile i učile, tako da su prisiljene uvijek iznova „otkriti kotač“ ili zamašnjak vlastite emancipacije.

Foto: Renata Jambrešić Kirin

Također, ove godine obilježavamo stogodišnjicu Zakona o zaštiti države kojim je Kraljevina Jugoslavija propisala vrlo teške kazne za „djela protiv poretka” i prema kojem je osuđen velik broj komunista i komunistkinja. Riječ je počecima duge borbe žena za osvajanje političkog glasa, za promjenu društvenih odnosa i sudjelovanje u podjeli moći. Iz tog vremena potječu javne kampanje protiv političkih kriminalki koje ruše zadane, patrijarhalne, kodove ženskosti i muškosti, kao i niz stereotipnih difamacija žena u političkoj areni, koje i danas možemo čuti. Na sličan način provedena je i kriminalizacija slobode mišljenja i izražavanja društvene kritike i tijekom unutarpartijskih obračuna 1948. godine. Nepravdu su posebice osjetile predratne revolucionarke i komunistkinje koje su umjesto zapaženih uloga u društvenom i političkom životu tavorile idućih pedeset godina u dubokoj anonimnosti. Time je Partija poslala jasnu poruku da su borbenost, autonomnost i nepoštivanje direktiva nepoželjne, a lojalnost i subordiniranost poželjne osobine drugarica često nazivanih „drugotne“ partnerice.

Zašto je važno progovarati o ovoj temi? Koja je vrijednost ovog projekta?

Renata Jambrešić Kirin: Kao što smo to navele i u popratnoj publikaciji, ženama koje su stradale ili nestale kao javne ličnosti zbog sukoba Tita i Staljina ne vraćamo se radi produbljivanja obiteljskih ili društvenih trauma, nego baš obratno, radi razvezivanja čvorova boli i traumatskih pozljeda koje se prenose generacijama. Drugi poticaj svijest je o tome da borba za ljudska i ženska prava nikad nije dovršena i da nam u osnaživanju vlastitih potencijala za nju treba poznavanje ženske povijesti, a osobito povijesti onih žena koje su stradale zbog političkog delikta slobodnog mišljenja i izražavanja kritičkih stavova. Svi policijski dosjei, intervjui, pisana sjećanja i drugi egodokumenti, kao i sjećanja nasljednica Golootočanki, koje smo prikupile u okviru projekta, služe nam da bismo sagledale mjesto žena u epizodama političkog terora, ali i da bismo izdvojile ono što je osnažujuće i pozitivno u tim svjedočenjima, što vraća vjeru u humanističke vrijednosti, slobodu izbora i moralnog djelovanja, u žensku hrabrost, istrajnost i vizionarstvo.

Možda će te zanimati i ovo: Lorena Vlahovski vodi projekt Once upon a time in Croatia – svijet na rubu znanosti, misterija i fantazija

Imaš li sličnu priču, pitanja o ovoj temi ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na moja@femisfera.com

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Terezija Bošnjaković
Prikaži sve članke od autora
Radoznala i vesela, uvijek na putu. U potrazi za dobrim štivom, zanimljivim informacijama i konkretnim znanjem. Inspiriraju me visine, a motiviraju dubine – stoga i jesam negdje između, u trku i letu. Ptice koje najviše lete, najdalje vide, kaže Richard Bach, a ja potvrđujem.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!