fbpx

‘Hvala mami koja me donijela na svijet da mi vi možete postati roditelji’ – razgovor s dvije sestre koje su udomile i posvojile svoju djecu

Obitelji mogu biti razne. Mogu biti male, mogu biti velike. Mogu biti vesele, a mogu nekad biti i tužne. U konačnici, mogu biti biološke, a i ne moraju biti takvima. Svaka je obitelj posebna, svaka ima svoju priču. No neke se priče ipak ističu. Jedna takva dolazi iz Zagreba, a smjestila se u dva arhitektonska ureda gdje rade dvije žene. Te dvije žene, sestre su i blizanke, imaju 50 godina, a iza sebe životni proces osnivanja obitelji. Za njih ljubav nadilazi sve prepreke, a obitelj je vrijedna čekanja. Njihove obitelji nastale su udomljavanjem i posvajanjem. Obje su posvojile dvije djevojčice, a jedna u svom domu brine i za dječaka koji je udomljen. Planira se pokretanje postupka posvojenja uskoro. Djeca međusobno nisu biološki povezana, ali dišu kao obitelj. Djeca Izabele Galović Ninić imaju 4, 8 i 10 godina, a Monike Galović Rolich 5 i pol i 8 godina.

„Naš je put bio jako trnovit, ali sve bih ponovila za našu posvojenu djecu. One su vrijedne svake muke i žrtve koje smo suprug i ja zajednički prošli da bi postali njihovi roditelji,“ objašnjava Monika, koja je prošle godine izgubila supruga i postala samohrana majka.

Teška situacija za roditelje i djecu

Borba za pravo na posvojenje u Hrvatskoj oduvijek je tabu, upravo zbog toga što je vezana uz teškoće obiju roditelja i djece. Nerijetko posvojitelji provode godine u borbi s neplodnošću, godine psihičke i emocionalne torture, a djeca koja se nalaze s druge strane, žrtve su zlostavljača ili sustava, ponekad obiju. No i roditelji bez djece imaju štogod za ponuditi, a i djeca koja proizlaze iz oštećenih obitelji ili domova za nezbrinutu djecu, potrebna su ljubavi i brige.

„S obzirom na to da je realizaciji našeg roditeljstva prethodio višegodišnji put borbe s neplodnošću, mogu reći da je naš put bio zaista trnovit. Nakon toga slijedila je procedura udomljavanja i posvajanja. Plodovi tog puta su neprocjenjivi pa bih svu muku prošla ponovo za naših troje djece,“ ističe Izabela, koja je sa suprugom prva krenula na put posvajanja.

Možda će te zanimati i ovo: Odgajanje više nije umijeće koje se prenosi s majke na kćer

Registar posvojitelja čini proces dugotrajnim

Prije kretanja u postupak, od potencijalnih posvojitelja očekuju se visoka psihička zrelost, odlučnost i spremnost na poteškoće – jer proces zna biti dugotrajan i zamoran. Po završetku provjera podobnosti, potencijalni roditelji dobivaju status posvojitelja te ulaze u registar. Registar posvojitelja dugačak je popis zbog kojeg neki parovi čekaju godinama. Ove dvije sestre ne spadaju u tu kategoriju. Obje su prvo krenule u udomljavanje – dijete u obitelji im je bilo važnije od statusa, željele su što prije započeti novi život, onaj obiteljski. Početak u udomljavanju može biti zdraviji način i za obitelj i za dijete jer ostavlja vremena za prilagodbu i prirodni razvoj odnosa. Izabelu ideja o posvajanju veseli još od osnovne škole, s 13. godina o tome piše u svom dnevniku. Briga o djetetu za nju je oduvijek bila više od majčinstva.

„Za mene je ljubav prema nebiološkom djetetu uvijek bila više od biološke. Razmišljala sam već tada kako nije problem voljeti svoje dijete majčinskom ljubavlju, ali voljeti tom ljubavlju dijete koje nisam rodila – to mora biti posebna ljubav.“ prisjeća se Izabela, „U meni je bila čežnja za tom ‘višom’ ljubavlju, gdje mogu dati još više sebe. Tada nisam niti slutila da će životne okolnosti ići baš u tom smjeru i neovisno o mojoj želji, da će biti problema u ostvarivanju biološkog majčinstva. Suprugu je trebalo vremena da sazre u toj odluci, i čim je bio spreman, prijavila sam nas za postupak udomljavanja djeteta s konačnim ciljem posvojenja.“

Teškoće u trudnoći osjetila je i njena sestra Monika, koju su postupci Izabele i supruga potakli da krene u priču posvojenja, no ideja nije bila u potpunosti nova, pošto je razgovor o posvojenju s njenim suprugom oduvijek postojao.

Neuspjele trudnoće nisu nam bile prepreka za ostvarenje roditeljstva, jer smo suprug i ja, otkako smo se upoznali, pričali o mogućnosti posvojenja djece ukoliko roditeljstvo ne budemo mogli ostvariti biološkim putem. Bilo nam je bitno dijete, a ne nasljednik s našim genima,“ govori Monika.

„Sestra mi je bila velika podrška u cijelom postupku. Kako smo blizankinje, snažno osjećamo jedna drugu i bez riječi. Mi smo obje majke našoj djeci, nema između njih nikakve razlike. Mi smo jedna velika obitelj. Kako smo suprug i ja prvi krenuli u taj postupak, svakako smo utjecali na činjenicu da mojoj sestri i njenom suprugu već bude poznata sva procedura,“ zaključuje Izabela.

Mnogi potencijalni roditelji odmah odustaju od udomiteljstva

Pitanje o podužem registru posvojitelja stalno se vraća. Dok neki roditelji čekaju godinama na posvojenje, ove dvije žene bespogovorno su krenule u udomljavanje. Na razini Centra za socijalnu skrb i prava, razlike su velike. Udomljeno dijete, primjerice, i dalje posjećuje svoje biološke roditelje, iako je to u praksi rijetko zbog teške životne situacije tih ljudi, ističe Izabela. Posvojeno dijete ne mora nužno ostvarivati kontakt s biološkim roditeljima, već kad korakne u punoljetnost može samo o tome odlučiti. Proceduralno, udomljenom djetetu udomitelji su skrbnici, dok posvojenom pred zakonom postaju roditelji – no djeci pravni nazivi malo znače.

„Naša su nas djeca od početka zvala mama i tata tako da smo posvojenjem to samo ozakonili, a osjećaj obitelji i međusobne pripadnosti razvijao se još u fazi udomljavanja. Kada volite dijete nevažno je tko ga je rodio i tko ga sve voli. Višak ljubavi nije nikom naškodio. Posvojenje nam nije donijelo ništa novo u smislu ljubavi i međusobne privrženosti, ali je donijelo proceduralno olakšanje, jer kao posvojitelj, odnosno roditelj, imate prava koja nemate kao udomitelj u smislu skrbi i prava nad djetetom,“ objašnjava Monika.

Izabela Galović Ninić i Monika Galović Rolich
Foto: Izabela i Monika, privatna arhiva

Sustav ne može djeci osigurati individualan pristup

Roditeljstvo je samo po sebi zahtjevno, a kada se u njega umiješaju socijalni radnici može biti i teže. Upravo zbog velikog broja nezbrinute djeca i još većeg broja korisnika socijalne skrbi, djeca nerijetko postaju broj unutar sustava. No ni to ne bi trebalo stajati na putu izvršavanja roditeljskih obaveza, ističe Izabela koja smatra kako sa službama socijalne skrbi komuniciraju i mnoge biološke obitelji te da pravni postupci i procedure ne bi trebale utjecati na kvalitetu obiteljskog života.

Važan je individualan pristup djeci, slaže se i Monika, koji nedostaje kada je dijete ‘unutar sustava’, no zato su tu udomitelji i posvojitelji da poprave stvar. „Dijete je individua sa svojom osobnošću, emocijama i posljedicama života iz koga je istrgnuto. Zbog svega toga treba i individualizirani pristup koga ne mogu predvidjeti ni zakoni ni procedure. Institucije se često drže samo forme, a djetetu morate dati cijelog sebe isključivo prema individualnim potrebama djeteta. Institucije to ponekad ne razumiju i ne prepoznaju,“ zaključuje Monika.

Djeci je potrebno objasniti da su posvojena ili udomljena

Komunikacija između roditelja i djeteta veoma je važna, no postoje i razgovori koje bi mnogi rado preskočili. Jedan od takvih je i onaj o tome odakle su došla djeca. Posvojenoj i udomljenoj djeci taj razgovor može biti i mnogo teži, upravo zbog činjenice da se njihova obitelj razlikuje od obitelji njihovih prijatelja u vrtiću ili školi. Dvije sestre s time nisu imale problema, obje su djecu od početaka učile da obitelj čini ljubav i briga, te da činjenica da ih nisu rodile, to ne umanjuje.

„Naša djeca su to odlično prihvatila!“ ističe Monika. „U tome nam je pomoglo udomljavanje jer smo imali priliku od početka pričati o biološkoj obitelji i pojašnjavati na primjeren način zašto dobivaju nove roditelje. Ključ uspjeha su ljubav i pažnja koje su od prvih trenutaka dobivale od nas, a upravo to je bilo ono što nisu imale. Starija kćer nam je s pet godina rekla: “Hvala mami koja me donijela na svijet da mi vi možete postati roditelji”, a mlađa nije mogla dočekati papir na kome će pisati da smo njeni mama i tata. Ovo dovoljno govori što im je značilo posvajanje i nova obitelj.

Sličnu priču dijeli i Izabela. „Mi smo našoj djeci od najranije dobi govorili činjenice i oni su rasli s njima. Kao što su učili da je trava zelena, tako su i prihvaćali činjenicu da ih ja nisam rodila. Za njih to nije nešto neobično, traumatično, tim više što je to činjenica vezana uz svu našu djecu. Ne osjećaju se drugačijima ili usamljenima u takvoj situaciji. U samom pojmu ljubavi oni to ne mogu niti razumjeti, jer su od malih nogu rasli u obiteljskoj ljubavi, baš kao i biološka djeca pa u tom smislu i nema razlike. Veći je problem kod udomljavanja i posvajanja starije djece, tad je potrebno više vremena za stvaranje emocionalnih veza, jer su takva djeca već vrlo izranjena.“

Želja za obitelji jača je od strahova

Osim rana i strahova s kojima se suočavaju djeca, svoje životno iskustvo u novu obitelj unose i roditelji. Briga o djetetu nije mala stvar, no s malo dobre volje i strahove je lako nadići.

„Ja nisam imala nikakvih strahova,“ ističe Izabela, “jer sam tu želju odavno nosila u sebi. Mogla bih reći da je moj muž imao strah da neće moći ostvariti potpunu emocionalnu vezu s djetetom koje nije biološko. Ali nakon našeg prvog susreta i upoznavanja s našom kćeri, rekao mi je: „Bio sam u krivu, ona u meni budi sve očinske instinkte.“ On je divan otac, požrtvovan, brižan, baš ništa mu nije teško učiniti za djecu.“

Unatoč trnovitom putu do ostvarenja obitelji, i proceduralnim komplikacijama, ove dvije obitelji svoju priču smatraju uspješnom i završavaju razgovor u pozitivnom tonu. Izabela tako ističe: „Ponovo bih odabrala baš ovaj put nebiološkog roditeljstva, kad bih mogla birati ponovo. Sada sigurno znam da sam dobila teže pa mogu i dati više. Mislim da smo, u konačnici, sasvim normalna obitelj. Ja se, sasvim iskreno, niti ne sjetim da ih nisam rodila. Oni su naša djeca, naše ljubavi, najveći dar našem životu. Ono što čovjek teško dobije, puno više cijeni. Ja sam svaki dan svjesna koliko imam. Mi smo sretna obitelj, što želim svakoj!“

I njena sestra Monika, unatoč gubitku supruga, raduje se onome što nosi sutra. „Život često donosi neželjene situacije pa mi je tako nametnuo put samohranog roditeljstva zbog gubitka voljenog supruga. Unatoč tome, prezadovoljna sam kakva smo obitelj postali. Iako je moj suprug proveo samo par godina s našom djecom, njegova ljubav ostala je duboko utkana u njihove živote, pa one i sada, godinu dana od njegovog gubitka, svakodnevno smišljaju i pjevaju pjesmice o našoj sretnoj četveročlanoj obitelji – i dragom tati koji s neba čuva svoje tri cure.“

Možda će te zanimati i ovo: ‘Nijedna tragedija više’ – konkretni prijedlozi za reformu trulog sustava

Imaš li sličnu priču, pitanja o ovoj temi ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na moja@femisfera.com

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Terezija Bošnjaković
Prikaži sve članke od autora
Radoznala i vesela, uvijek na putu. U potrazi za dobrim štivom, zanimljivim informacijama i konkretnim znanjem. Inspiriraju me visine, a motiviraju dubine – stoga i jesam negdje između, u trku i letu. Ptice koje najviše lete, najdalje vide, kaže Richard Bach, a ja potvrđujem.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!