fbpx

Julijana Matanović: Dobro podnosim bore ali se bunim protiv svijeta u kojem granica između dobra i zla postaje sve nejasnija

Spisateljica za odrasle i djecu, sveučilišna profesorica, književna kritičarka, autorica bloga i dobitnica nagrada Josip i Ivan Kozarac, Kiklop, Anto Gardaš, Mali princ, Ksaver Šandor Gjalski – samo su neka od mnogobrojnih postignuća koja su Julijani Matanović osigurala istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti.

Hrvatska književnica Julijana Matanović danas u svom opusu broji tridesetak knjiga, a svoj književni rad je započela 1997. godine kad je objavila svoju prvu knjigu Zašto sam vam lagala. Knjiga je ubrzo postala bestseler i do sad je doživjela 16 izdanja.

“Njezin uspjeh kod čitatelja dao mi je vjetar u leđa i tako sam nastavila pisati hodajući na nezahvalnoj granici autorskog pisma i znanstvenog rada”, objašnjava nam Julijana Matanović.

Nakon uspješnice Zašto sam vam lagala, uslijedili su i mnogi drugi naslovi poput Kao da smo otac i kći, Laura nije samo anegdota, Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka, Božićna potraga, I na početku i na kraju bijaše kava, Bilješka o piscu i Tko se boji lika još, Rečeno – učinjeno, Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom i tako dalje.

Naša sugovornica danas živi u Zagrebu s mužem književnikom Pavlom Pavličićem i osamnaestogodišnjom kćeri Magdalenom. Još uvijek piše, a posljednje što je objavila su: Knjiga o Fabriju i Ljuta godina 2019. te Djeca na daljinu 2020. godine.

Vrlo rano ste se odvojili od roditeljske kuće i preselili kod tete u Slavoniju – kako vam je to obilježilo život?

Jednom mi je prigodom  otac rekao: „Ja sam ti ostavio prezime, a ti se pobrini o ostalom“.  Danas imam šezdeset i dvije godine i gotovo mi je neugodno izgovoriti rečenicu koja bi započela s onim zavisnim vremenskim dijelom: „Kad sam ja imala tri godine…“, ali ta činjenica, za moju biografiju, je i te kako važna. Kažu da sam bila jako neposlušna i moj djed Fabijan zamolio je svoju kćer Julijanu, moju tetu da me povede i „dotjera u red“. I tako sam prešla s jedne obale Save na drugu.  

Ostala sam živjeti kod tete, u industrijskom naselju Đurđenovac. Bila sam dobra učenica, odgajana po starim pedagoškim priručnicima, i najbolja nogometašica u ulici. Kad sam završila osmi razred i htjela se upisati u našičku gimnaziju rekli su mi da ne mogu primiti jer mi je u izvodu iz knjige rođenih upisano pogrešno ime, Julka. Naravno, da sam odbijala zvati se grubom varijantom  svog nježnog imena. Prije dvije godine saznat ću, sređujući tetine ladice (nakon njezine smrti) da su me to ljeto, teta i njezin suprug, i službeno posvojili; da bi u moje ime mogli tražiti promjenu imena.

Julijana Matanović književnica
Izvor: privatna arhiva

Kako ste nastavili svoj književni put?

Nakon gimnazije upisala sam se na studij književnosti u Osijeku. Putovala sam na predavanja jutarnjim radničkim šinobusima, u stankama seminara sjedila u knjižnici. Tako su me primijetili neki profesori, posebno profesor Stanislav Marijanović koji me poslije diplomiranja ostavio na svojoj katedri. Uređivala sam književne časopise, biblioteke, magistrirala, doktorirala. Uskoro sam napustila Osijek i zaposlila se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Voljela sam i dalje Bosnu, Slavoniju i pitala se jesu li roditelji dobro odlučili kad nikada nisu došli po mene.

U četrdeset i trećoj rodila sam svoju Magdalenu. Njezin otac će umrijeti tri godine poslije i mojoj kćeri više nitko neće moći reći: „Lijepa si kao što ti je bila lijepa majka u godinama u kojima sam je volio“. U Osijek sam se vratila 2017. i ubrzo sam otišla u prijevremenu mirovinu. Osijek će odšutjeti moj povratak, nitko mi se neće obradovati. Nakon godinu dana ponovno sam otključala vrata našeg trešnjevačkog stana i vratila se u Zagrebu kao muž koji se nakon preljuba vraća zakonitoj.

Postoji li neki poseban trenutak koji bi bio svojevrsni početak vašeg zanimanja prema književnosti?

U školu sam krenula sa sedam i pol godina. Nisam znala čitati. A moje poznavanje slova svodilo se samo na pisanje slova: i, o i a naopačke. Nitko mi do tada nije pročitao bajku, nije me uspavao pričom. No, brzo sam nadoknadila „zaostajanje“. Otac mi je za deseti rođendan –  iz jedne  bosanske kasabe u kojoj je tada živio – poslao Faulknerovu „Legendu“ na ćirilici i napisao da ću zasigurno morati pročitati dva puta da bih razumjela, jer je čak i on morao tako… To me naljutilo. „On će meni“, promrsila sam.

Mislim da je odluka o studiranju književnosti pala u tom trenutku. Živjela sam u mjestu u kojem su stanovali i Anto Gardaš, i Stjepan Tomaš, a u mladosti i Viktor Žmegač… Literatura je nekako bila na cijeni. Samo pisanje proze došlo je kasnije, na pragu moje prve zrelosti. Do tada sam bila samo znanstvenica kojoj su omiljena tema bili pisci hrvatskog književnog baroka.

Julijana Matanović književnica
Izvor: Jagoda Dundur

Kako danas živite književnost?

Živim je u svakom trenutku. I na sam život gledam kao na književnost; prepoznajem događaje koji će se poslije pokazati važnima. Puno čitam. Prije godinu dana pokrenula sam Umjetničku organizaciju Lađa od vode u kojoj objavljujem knjige svog supruga i svoje.

Sve u svemu, imam svoje čitatelje i dobro podnosim bore, ali se bunim protiv svijeta u kojem  granica između dobra i zla postaje sve nejasnija.

književnica julijana matanović
Fotografija s promocije

S kojim ste se preprekama susreli i s kojima se susrećete kada pišete knjigu?

Meni je jedina prepreka to što mogu pisati samo onda kad mi tijelo nije napunjeno novim dnevnim informacijama. Dakle, kad sam “svježa”. To bi, dakle, trebalo biti jutro. Skuham kavu i sjednem pred tastaturu. Dovoljno je samo dva sata. No, teško mi se izboriti za takva jutra. Tema ima i previše. Sve sam sigurnija da će mnoge ostati neispisane.

Kako se osjećate nakon što napišete knjigu?

U prvom trenutku osjećam se kao netko tko je izdao bližnje. Jedno vrijeme živite sa svojim likovima; i dok kuhate, i dok brišete prašinu. Možete ih susresti i na tržnici. A kad stavite točku, oni odlaze na uvid i ocjenu nekim drugim očima. Više nisu vaši. No, u isto vrijeme ste i rasterećeni. Jedan dio emocija pretvoren je u tekst i vi ste spremni krenuti dalje izdržavati život i zasluživati novu priču.

Julijana Matanović knjiga
Izvor: Jagoda Dundur

Što bi rekli, što književnost može pružiti pojedincu?

Vjeru da svi životi, koliko god nam se učinili i teški, i s puno prepreka, imaju smisla. To ćete razumjeti samo ako puno čitate i suočavate se s činjenicom da su mnoge ispisane priče nalik vašim osobnim.

Na vašem blogu sam pročitala da ste nakon što ste pokrenuli službenu stranicu na Facebooku 2018. uvidjeli da “književnost nije u krizi”. Što se pod time misli?

Iznenadilo me koliko se piše o književnosti i koliko literarnih grupa ima na toj mreži. Bila bi korisna jedna rasprava čak i o posljedicama koje je takav pristup književnosti donio ozbiljnoj književnoj kritici. Puno toga se svelo samo na nepotpisane citate i lijepe fotografije. U isto vrijeme pronalazim i stranice koje jako ozbiljno pristupaju književnom tekstu.  Njih je ipak manje. No, možda sam ja samo staromodna. Ovo je ipak vrijeme u kojem, kako bi rekao Fabrijev Lucijan, ljudi jedu s nogu, govore nedovršenim rečenicama i rade stotinu poslova u isto vrijeme.

Moram priznati kako mi je jako stalo do čitatelja koji prate moju stranicu, a i blog. Uostalom, objavila sam i knjigu tekstova baš na Facebooku. Za naslov Ljuta godina nije kriv Facebook, nego neke moje nepromišljene odluke (eksperiment s povratkom u Osijek, o čemu sam već govorila).  

U braku ste s književnikom Pavlom Pavličićem, imate kćer Magdalenu – kako funkcionira kućanstvo s dva književnika?

Magdalena je ove godine maturantica. Znate onda da smo trenutno u vrlo stresnom razdoblju. Pavlove knjige sam počela čitati još kao gimnazijalka, puno sam o njemu pisala, puno puta govorila o njegovim  romanima, a neke sam i uredila u biblioteci hit. Pročitala sam sve što je napisao, a broj objavljenih popeo se na 105.

Ukratko, lijepo je imati pametnu i smirenu osobu uz sebe, u vremenima i prostoru koji je sve okrutniji  i sve sumnjičaviji. I ono što je najvažnije, nekoga tko nikada ne govori ružno o svojim kolegama i tko čita baš sve što kolege objave. I koji se još uvijek raduje dobrom štivu. Na našoj se adresi poštuje i voli literatura.  

Možda će te zanimari i ovo: Žena kojoj je važan njen grad i stoji iza najveselijeg projekta – Ivana Nikolić Popović o Projektu Ilica: Q’ART

Imaš li sličnu priču, pitanja o ovoj temi ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na [email protected]

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

bruna
Bruna Perica
Prikaži sve članke od autora

Studentica sam novinarstva i odnosa s javnošću. Od početka studija, jako me zanimaju ljudi i njihove priče, a u ovom poslu najviše volim čuti neku dobru izjavu. San mi je jednog dana pisati na pisaćem stroju i piti kavu uz zvukove mora.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!