fbpx

Montažerka Dora Slakoper o svojem prvom filmu Trafika, o hrvatskoj publici i ženama u filmskoj industriji

Dora Slakoper je studentica montaže na Akademiji dramske umjetnosti i trenutno pliva u freelancerskim vodama. Svoj prvi film “Trafika” snimila je za potrebe studija. Ipak, ovaj kratkometražni dokumentarni film imao je prilike biti i dijelom filmske postave koja je otvorila ovogodišnji Liburnia Film Festival.

“Trafika” je film socijalne tematike koji tematizira radništvo, konkretnije prodavačice u kioscima. Dora nam je objasnila kako joj je cilj bio dotaknuti se teških radnih uvjeta i činjenice da su upravo žene dominantne u ovom poslu. Nada se da će svakog gledatelja Trafike potaknuti na razmišljanje o ovoj, ali i sličnim socijalnim temama.

Prije nego što je zaronila u svijet filmske industrije, Dora je završila studije francuskog i lingvistike te je radila kao prevoditeljica. Ubrzo je shvatila da taj posao nije za nju i odlučila se okrenuti filmu, za koji kaže da ju je cijelo vrijeme negdje u pozadini “škakljao”. Razgovarali smo s Dorom i saznali kako je nastao njezin prvi film i ima li u planu već neki drugi projekt. Dotaknuli smo se i pitanja položaja žena u filmskoj industriji.

Kako je prošlo premijerno prikazivanje vašeg dokumentarnog filma “Trafika” na Liburnia Film Festivalu? Jeste li zadovoljni reakcijama i komentarima?

Mislim da je prošlo sjajno. Svakako bolje nego na festivalu u Prizrenu gdje je u publici bilo osmero ljudi, od kojih troje prijatelja i dvoje volontera! Šalu na stranu, svi smo sretni i počašćeni što je Trafika otvorila festival, i to u bloku s još jednim filmom koji tematizira radništvo. Reakcije koje sam čula su bile većinom pozitivne, bez obzira na to što je film pomalo neuobičajene forme za dokumentarac. Čini mi se da ljudi Trafiku doživljavaju kao neku kratku, a dojmljivu filmsku zgodu, jedan zaokruženi koncept, ili geg, ako ću biti malo oštrija. 

Što vas je potaknulo u snimanju filma o prodavačicama iz kioska?

Film je nastao u okviru kolegija na Akademiji, za koji smo najprije trebali osmisliti temu. Dok sam mozgala što bih i kako, naišla sam na članak Lidije Čulo o radnim uvjetima prodavačica na kioscima i u malim trgovinama koji me iskreno pogodio. Socijalne teme jesu nešto što me već dugo zaokuplja, ali dotad nisam razmišljala konkretno o radnim uvjetima na kioscima. Pomislila sam kako je to izrazito važna tema, slabo prisutna u javnom i umjetničkom diskursu, i kako se poigravanjem s filmskim jezikom gledatelju može približiti nešto što je naizgled nevidljivo i nedostupno – osobno iskustvo prodavačica. Pritom su kiosci vizualno zanimljivi s obzirom na njihov izgled i šarenilo, što dakako doprinosi filmičnosti teme.

Izvor: privatna arhiva

Prije samog snimanja ste razgovarali s prodavačicama – kako je to izgledalo? Kako su se prodavačice ponašale kad su čule da se snima film o njima?

Snimatelj Ivan Idžojtić i ja smo u fazi istraživanja obišli petnaestak zagrebačkih kioska, što lanaca, što privatnih i bili smo prilično obeshrabreni. Što se statistike tiče, samo je jedan bio prodavač, ostale prodavačice, tako da ću bezbrižno pisati u ženskom rodu. Prodavačice mahom nisu htjele razgovarati s nama nakon što smo im objasnili svoju namjeru, usuđujem se zaključiti prvenstveno iz straha. Naravno da je bila i onih koje su bile prezaposlene ili im se nije dalo, ali mnogo je njih eksplicitno reklo da se ne usude. U prvom redu prodavačice lanaca kioska. Bio njihov strah utemeljen u stvarnosti ili ne, već je dovoljno užasno što je uopće prisutan. Bilo je naravno i onih koje su odmahivale rukom, pa zašto snimati film o prodavačicama, nemate li neku bolju temu, pa snimajte o ZET-ovcima jer njima je teže, i slično.

Teško mi je grupno ih okarakterizirati, ali recimo da ih većinu povezuje upravo to što mnogo aspekata njihovog posla i radnog mjesta nikako ne valja. Plaća, materijalna i egzistencijalna nesigurnost, teški kupci, previše posla, medicinski problemi uzrokovani radnim uvjetima, loši sanitarni uvjeti. Da ne bi sve bilo negativno, velika većina sugovornica bile su izrazito ugodne i pokazale da bi nam rado pomogle, kad bi mogle.

Kako je izgledao proces snimanja filma?

Potkraj tog terenskog istraživanja, pronašli smo prodavačicu koja je željela sudjelovati, Štefaniju Hegol. Ona pritom radi na privatnom kiosku čiji nam je vlasnik dao dopuštenje da u njemu snimamo. To je, dakako, presudni faktor, jer bismo vrlo teško dobili dozvolu za snimanje u jednom od kioska velikih lanaca.

Kako sam željela prenijeti iskustvo rada na kiosku na nekoj osobnoj razini, odlučila sam se fokusirati na dva aspekta tog posla: repetitivnost i skučenost. Snimatelj i ja smo najprije proveli tri radna dana sa Štefanijom, snimajući u detaljima fragmente posla, s namjerom da ga prikažemo iznutra, iz njezine perspektive. Drugi dio filma je izvrtanje prvog, Štefaniju vidimo u cijelosti, kako u fiktivnom, umjetnom prostoru, omeđena kvadratom iscrtanom na podu, izvodi gotovo automatske radnje svoje svakodnevne koreografije.

Izvor: privatna arhiva

Kako je snimati film za hrvatsku publiku?

Hrvatska publika kao takva zapravo ne postoji. To jest, postoji nekoliko različitih hrvatskih publika: televizijska, festivalska, kino publika, i svaka je različita. Svaki audiovizualni proizvod u startu ima svoju ciljanu publiku i očekivanja oko distribucije, pa time i sadržajna i formalna ograničenja. Kratki filmovi, pogotovo kratki dokumentarci, a još više kratki dokumentarci čudne forme, limitirani su na festivale, revije i internetske platforme.

Ako film nije komercijalan, autori imaju veću slobodu izražavanja, no dolaze do manje gledatelja. Tu zapravo dolazi do paradoksa, barem po pitanju angažirane umjetnosti. Lijepo je i pohvalno što pokušavamo raditi, ali pomalo i izlišno ako će je konzumirati samo ona publika koja je već u nekoj mjeri svjesna problema o kojem se govori. Možda je to mladenački optimizam, ali mislim da se stvari na tom planu mogu malo prodrmati ako se kao filmska zajednica malo potrudimo.

Što vas posebno privlači u filmskom svijetu?

U filmskom svijetu me najviše privlači raditi filmove! I stalno gledati filmove, u kinu, na festivalima, doma, a pritom govoriti da sam na poslu. Nije li to divno? Volim to što je rad na filmu timski i što svatko donosi neki novi djelić cjeline. Iako u mraku za kompjuterom često ne vidim nikoga osim redatelja/ice i eventualno dizajnera/icu zvuka, to se uvijek osjeti.

Volim to što je montaža jako šarolika, iako se na prvu loptu možda tako ne čini. Svakom projektu pristupaš na novi način. Neki zahtijevaju više dramaturškog rada, neki čistu vizualnost, neki konceptualno osmišljavanje, ovdje lik, ondje tempo – zabavno je i zahtjevno. Naravno da, kao i kod svakog drugog zanimanja, biti “filmašem” ima i svoje negativne strane. Osobno ne volim pritisak da stalno moraš biti vidljiv na sceni kako bi te zvali za posao.

Čemu težite u daljnjem razvoju karijere?

Na stranu ovog iskustva u režiji, montažom bih se voljela baviti i dalje. Prvenstveno filmskom montažom, iako je samo od filma kod nas vrlo teško živjeti. Zamišljam da će mi to ostati primarno zanimanje, a možda ću još nešto režirati, ako mi padne na pamet.

Zanimaju me socijalna pitanja, odnosi u društvu, pop psihologija, marginalizirani, ali sve je to jako općenito. Upravo sužavanje takvih općih mjesta u neku priču, zanimljivu perspektivu ili koncept, dio je osmišljavanja filmskog djela. Meni je bitno da ono što radim ne bude baš potpuno nebitno za svijet. A može biti i nebitno ako je barem duhovito. U zadnje vrijeme mi se vrte po glavi ideje vezane uz pobačaj i uz koncept muškosti. Vidjet ćemo.

Izvor: privatna arhiva

Što mislite, kakva je pozicija mladih žena u filmskoj industriji u Hrvatskoj?

U mojem sektoru, u montaži, rekla bih da rod gotovo uopće nije faktor. Znaju se događati ružne stvari poput mobinga ili uznemiravanja, ali to su specifični slučajevi. U nekim drugim sektorima je rodna podjela izraženija, pogotovo na setovima. Primjerice, mlade radnice u kameri često su u nepovoljnijem položaju jer se pretpostavlja da nisu dovoljno fizički jake i izdržljive za posao. Rijetko ćete naći žene u rasvjeti ili gripu, koncentrirane su u tradicionalno ženskim sektorima šminke, kostimografije, produkcije.

Često na snimanjima vlada neko “tradicionalno” ozračje, ali na svu sreću, čini mi se da stvari mijenjaju na bolje. Općenito u filmskom svijetu ima sve više žena i sve su glasnije. S druge strane, mladima nije lako probiti se. Tržište je nesigurno, radi se od projekta do projekta. Malo je prilike za nekim trajnim radnim odnosom. Mnogo ljudi odustaje od bavljenja audiovizualnim djelatnostima, znajući da će im trebati godine da se „etabliraju“ na sceni.

Možda će te zanimati i ovo: Film Švedska teorija ljubavi: Je li neovisnost uvjet za sreću i gdje se krije ljubav

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

bruna
Bruna Perica
Prikaži sve članke od autora

Studentica sam novinarstva i odnosa s javnošću. Od početka studija, jako me zanimaju ljudi i njihove priče, a u ovom poslu najviše volim čuti neku dobru izjavu. San mi je jednog dana pisati na pisaćem stroju i piti kavu uz zvukove mora.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!