fbpx

Od objavljivanja poezije na Instagramu do prve knjige – Ankorana piše o Dalmaciji i tamošnjim ljudima

“Zamislite da od života nemate nikakvih velikih očekivanja, da se nikad ne žurite, da dugo žvačete ručkove, pomažete tanjur kruhom kad završite. Zamislite da živite negdje kraj mora, da plivate, šetate s rukama prekriženim na leđima, da imate brod. Zamislite da živite u Dalmaciji, zarobljeni u ljetnom danu“, stoji na poleđini zbirke pjesama Ankorana.

Već ovaj odlomak puno otkriva o autorici koja je odlučila ostati anonimna i pisati pod pseudonimom Ankorana. Ona je jednostavna žena koja voli poeziju – što čitati, što pisati. Ne znamo o njoj mnogo, ali njezini stihovi govore ono što joj je najvažnije: Dalmacija i tamošnji ljudi. Iako piše za sebe, kaže da joj je drago što se i drugi pronalaze u njezinim pjesmama.

U srpnju su se njezine pjesme preselile s Instagrama u tiskano izdanje. Preko stotinu pjesama koje je od 2019. godine redovito objavljivala su sada sabrane i podijeljene u tri cjeline: pjesme napisane uz more i o ljepoti Dalmacije, pjesme napisane u ‘kužini’, a govore o ženi, njezinoj djeci i obitelji te “pjesme napisane uz kantunal, u krevetu i one govore o onome o čemu ne govorimo svakome i svugdje – o ženskom i muškom.”

Izvor: IG Ankorana

Kada je počelo vaše zanimanje za poeziju? Što vas je prvi put potaknulo da napišete pjesmu?

Oduvijek čitam poeziju, ali pišem je tek od nedavno. Odnosno počela sam pisati tek s Ankoranom. Nisam ni znala da to imam u sebi dok nisam odlučila prvi put zapisati ono o čemu razmišljam. U trenutku kada sam bila na velikoj životnoj prekretnici, pisanje mi je pomoglo da razbistrim glavu. Tek kad sam sve stavila na papir, shvatila sam što želim od života. Život mi je tada bio težak, ali pisanje mi je bilo lagano, utješno, kao razgovor s prijateljicom na kavi.

Koja je prva pjesma koju ste napisali? Imate li najdražu?

Prva pjesma je Doli, ona je i prva objavljena. Najdražu mi je teško izdvojiti, ali zanimljivo, meni su uvijek najdraže one koje “najslabije” prođu kod publike. Jedna od takvih pjesama je Pejzaž I.

pjesma doli stihovi
Izvor: IG Ankorana

Kada je došla ideja za objavu vaše poezije na Instagramu? Jeste li mislili da ćete tim putem doći do objave cijele zbirke?

Kad se toga sjetim, uvijek se iskreno nasmijem. Naravno da ništa od toga nije bilo u planu. Ja sam sramežljivo poslala par pjesama svojim bliskim ljudima i oni su me nagovarali da to objavim na svom privatnom profilu. To meni nije dolazilo u obzir pa su mi pomogli napraviti anoniman profil. Iskreno, najiskrenije, ja sam tada mislila da mi je plafon dostići 200 pratitelja, zbirka mi nije bila ni na kraj pameti.

Jeste li zadovoljni izdanom zbirkom? Tko je radio naslovnicu? 

Da! Jako sam zadovoljna. Još uvijek ne vjerujem da sam napisala knjigu. Nisam se zamarala brojkama, ali izdavači kažu da su jako zadovoljni pa sam i ja zadovoljna. Naslovnicu je radio Robert Marcius na moju ideju koja je već simbol Ankorane – žena sa šeširom okrenuta leđima čitatelju, a licem prema moru.

Zašto ste se odlučili za pseudonim Ankorana?

Tri su razloga. Prvi je taj što u prijevodu Ankorana znači usidrena, što označava moju usidrenost u Dalmaciju i stil života koji ona nosi, ne vjerujem da ću ikad više dignuti sidro. Drugi je što je u pitanju starodalmatinska riječ koju istražujem, njegujem i kojom pišem. Treći pak razlog ostavljam za sebe.

Što bi rekli da je prednost, a što nedostatak za pisca ili pjesnika koji je anoniman u odnosu na onog koji nije?

Pa trenutno mi je teško razmišljati o nedostacima, nekad me uhvati da bih se “iz baze” otkrila, ali me brzo prođe. Svakako uživam u prednostima, potpunoj slobodi, neopterećenosti, privatnosti. Ovaj svoj projekt nisam “šporkala” velikim očekivanjima i stresiranjem. Sve radim točno onako kako ja želim. Ne znam što će biti u budućnosti, možda ostanem anonimna, a možda ne. Ne znam ni što ću sutra za ručak, kamoli…

Iz vaših pjesma je vidljivo što vas sve nadahnjuje, ali možete li možda opisati kako kod vas izgleda nadahnuće?

Nedavno sam slušala jedan Gibonnijev intervju u kojem kaže da bi on svaki dan pisao Libar i Mirakul kad bi znao kako. I tako uistinu je, ne znamo kako i kada nadahnuće dođe, ali bitno je imati volju dočekati ga.

Za koga pišete? Tko su vaši čitaoci?

Ja pišem za sebe, pisanje ne može drugačije funkcionirati, to je isključivo privatan čin. Iako ja nemam ništa s tim, isto mi je drago da se ljudi poistovjećuju s mojim pjesmama, znam da nisam jedini luđak s nekakvim idealima.

Kako izgleda vaš idealan dan?

Pa evo kao ovaj danas. Bablje je lito, subota, naspavala sam se, pila dugo kavu, čitala, dobro ručala, pa prilegla, pa se upalio kajić, pa smo meditirali u po kanala i slušali muziku, pa se okupali pa ćakulali na klupi do kasno. A lipa je noć.

Što bi izdvojili kao najdražih 5 stvari koje volite kod Dalmacije?

Volim što nas je nedjeljom na ručku 10.
Volim što mogu stvoriti gušt ni iz čega.
Volim što mi lancuni mirišu po buri.
Volim što imam čovika za pome, čovika za krumpir, za ribu, ženu za jaja.
Volim more, more, more.

Izvor: IG Ankorana

Možda će te zanimati i ovo: Knjigožderonja recenzira knjigu Čudo u Poskokovoj Dragi, Ante Tomića

Imaš li sličnu priču, pitanja o ovoj temi ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na [email protected]

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

bruna
Bruna Perica
Prikaži sve članke od autora

Studentica sam novinarstva i odnosa s javnošću. Od početka studija, jako me zanimaju ljudi i njihove priče, a u ovom poslu najviše volim čuti neku dobru izjavu. San mi je jednog dana pisati na pisaćem stroju i piti kavu uz zvukove mora.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!