fbpx

Priča o hrabrim ženama u sirotištu na Haitiju: Čuvarice zagrljaja u zemlji stotinu muka

U 5:30 ujutro na Haitiju je gusti mrak i buka koja vreba slučajne prolaznike. Čuje se ritmično lupkanje po visokim željeznim vratima, nakon uvježbane izmjene i par kurtoaznih rečenica, ulazna vrata sirotišta se otvaraju. U daljini odjekuju pucnjevi. Dvije žene se ritmično primiču kroz mrak, dva naoružana zaštitara ih propuštaju u imanje ograđeno visokim cementnim zidom i gustom bodljikavom žicom. One su Wilene i Willyne, direktorice sirotišta u glavnom gradu najopasnije i najsiromašnije zemlje zapadne hemisfere, Haitija, u jednoj od najopasnijih četvrti glavnoga grada Port-au-Princea.

Naslijeđe gubitka i otpora

Haiti je otočna država koja dijeli teritorij s Dominikanskom Republikom, u arhipelagu Malih Antila i da nije crna rupa Kariba, bila bi pravi mali karipski raj. Raj zbog tirkiznoplavog mora, pješčanih plaža i kokosa, crna rupa zbog svega ostalog. Haiti je prva i najstarija crnačka republika na svijetu, utroba revolucije, domovina vodoua. Haiti je nekadašnji biser Antila i najplodnija francuska kolonija. Haiti je i zemlja natopljena krvlju, nepravdom i patnjom, i pramajka otporu jer otpornijih naroda od Haićana je malo. Moguće da je razlog tomu, između ostalog, i  posebno surov robovlasnički sustav koji je i potaknuo revoluciju robova jer su Francuzi bili izuzetno okrutni u ophođenju robovima, posljedično i kažnjavanju. Postoje povijesni zapisi detaljno bilježeni od strane suvremenika s eksplicitnim opisima kuhanja u vreloj melasi odbjeglih i neposlušnih robova, pribijanja na kolac u močvarama na milost i milost insekata i glodavaca. Možda kolektivno naslijeđe gubitka i otpora.  

Danas je Haiti jedna od najopasnijih i najsiromašnijih zemalja svijeta. Samo u posljednja dva mjeseca Haiti je pogođen još jednim razornim potresom, uraganom i atentatom na predsjedničku obitelj. Predsjednik je podlegao ozljedama, prva dama je preživjela, počinitelji nepoznati, nagađanja u rangu braće Grimm. Neprestani politički nemiri, nasilje i kriminal, nepostojeća ekonomija, korupcija, nepotizam i bratija, nepostojeći sustav doveli su Haiti u začaran krug nepremostivog siromaštva, nasilja i očaja. Primjerice, u gradu od, prema procjenama, pet milijuna ljudi – nema vodovoda, pošte, odvožnje otpada, reciklaže, struja je  reducirana, kao i benzin, nema javnog gradskog prijevoza, državnog obrazovanja, zdravstvo i institucije u rasulu. U cijelom gradu i široj okolici  tek je nekolicina semafora i asfaltiranih puteva. Vožnja udaljenosti od Jaruna do centra grada trajat će četiri sata s tendencijom ka više. Sve banke su ograđene rešetkama i naoružanim zaštitarima koju su vrlo često tek topovsko meso u mafijaškim obračunima. Sve to uz rastuću inflaciju i ograničeno kretanje zbog nasilja, otmica i organiziranog kriminala koji narušavaju ionako slabu kvalitetu života.

Čuvarice obitelji – hrabre, skromne i pune ljubavi

Wilene i Willyne su obje rođene Haićanke. Matrijarhe, direktorice sirotišta, čuvarice obitelji. Svaki dan, u zemlji opustošenoj potresima, uraganima, kolerom, neizrecivom bijedom, gdje je odlazak na posao olimpijska disciplina, one putuju satima i riskiraju vlastite živote da bi stigle na vrijeme u sirotište za plaću koja je u najmanje, skromna. Tako izgleda neimanje izbora i kad  slobode, prava i sve ostale krupne riječi privilegiranog svijeta postaju vrlo apstraktni pojmovi. Iako, Wilene i Willyne su srednji sloj društva, imaju obrazovanje, krov nad glavom i posao. Njihova djeca idu u školu, mnoga ne idu jer se škola plaća. Preko 65 posto ukupnog stanovništva je nezaposleno i živi ispod donje granice siromaštva. O ljudskim pravima, ženskoj autonomiji, obiteljskom nasilju i sličnom podij se prepušta govornicima privilegiranih zemalja koje štite svoje slabe i nemoćne, ili bar dobro lažu. 

Lijevo Wilene, desno Willyne, a u sredini gošća

Wilene, za prijatelje Didine, ima 44 godine, bore smijalice i držanje generalice, majka je kćeri i dvojici sinova, veteranka je dva braka, dva potresa, nekoliko razornih uragana i hraniteljica je obitelji. I jedna od dvije stečene majke koje 51 napušteno dijete iz sirotišta poznaje. Druga je Willyne, 38-godišnja majka dvoje malodobne djece, brižna sestra i kćer srnećih očiju koje govore sve ljudske jezike a najtečnije jezik utjehe , čuvarica je zagrljaja.

Wilene
Willyne


Obje žene sjede nagnute nad plastičnim stolom, u snježno-bijelim sakoima koji su gotovo uvreda tami i prljavštini ulice kojom dolaze svakog jutra na posao. Pratim tu izmjenu dviju žena očiju mnogo starijih od godina rođenja kako s lakoćom obavljaju najteži posao na svijetu, biti roditelj djeci bez roditelja u zemlji u kojoj je smrtnost djece potukla sve rekorde smrtnosti, u kojoj su otmice nacionalni sport, a nasilje, silovanja i sveobuhvatno siromaštvo princip života. 

Pričamo o ženama, na Haitiju, u svijetu, hihoću se dok im pričam o New Yorku, Zagrebu, Hong Kongu, čude se, dive se – te dvije žene koje na svojim plećima nose sudbine svih žena Haitija, predaka i djece kojoj surovu istinu života pokušavaju prekinuti s malo nježnosti i topline, i ja se divim njima. Ima li topline i nježnosti za njih, sramežljivo se smješkaju kad ih upitam. Za vrijeme razgovora, često ih upitam boje li se, odgovaraju uglavnom sliježući ramenima sugerirajući naviku. Obje imaju partnere, obje su na desetke puta bile žrtve pljačke, napada ili nekog oblika nasilja. Posljednji napad Willyne je doživjela na povratku s posla gdje su nju i supruga zaskočila četvorica i oteli im motocikl (suprug joj taksira na motociklu), mjesečnu plaću i poslije tjednima zlostavljali prijetećim pozivima tražeći još novca.

Willyne s djecom iz sirotišta

Otmice, pljačke i potresi na Haitiju

Zajednički su odbile napad bande razbojnika na sirotište kad su pregovorima smirile šefove bande i odvratile ih od nakane da opljačkaju sirotište i naude djeci. O tom užasnom susretu Willyne kaže samo hvala Bogu, jer su ostali živi. To je ravno dobitku na lutriji, jer statistika je loša u korist preživjelih. Umjesto straha, uvijek vjera i zahvalnost – primjećujem. Na meti su sirotišta, klinike, ambulante, samostani, supermarketi, crkve. Sirotište nedaleko njih bilo je napadnutom nekoliko dana ranije, zaštitari ubijeni, dvije malodobne štićenice i jedna odgajateljica silovane, sva hrana i novac oteti. Počinitelji uvijek nepoznati. Zločini prolaze nekažnjeno ili lokalni viđilanti pravdu uzimaju u svoje ruke tako što svežu počinitelje i zapale unutar automobilske gume gdje ovi izgore do smrti.

Sirotište koje vode Wilene i Willyne zapošljava većinom žene, muškarci su samo zaštitari, iako je i sve više žena u toj branši. Oprezne su koga zapošljavaju zbog djece, ponajviše djevojčica jer mnoge su došle s iskustvom užasa zlostavljanja. Smiju mi se kad im govorim da su nam domovine sestre po potresu iako je njihovo stradanje nebrojivo veće. Pričamo o zadnjem potresu prije mjesec dana na zapadu otoka u kojem je Wilenina šira obitelj ostala bez kuće, ali nitko nije smrtno stradao. Govore mi o prvom potresu iz 2010. koji je bio strašan, mjesecima je zadah raspadanja punio nosnice, nisi mogao izbrojati mrtve. Krici u noći, pljačke i nasilje koje je uslijedilo bilo je strašnije od potresa.

Potres na Haitiju

Nezamislive priče i osmijeh unatoč nedaćama

Pitam što ih motivira, koji razlozi ih tjeraju dalje svakog jutra. Izruguju mi se nježno kad mi govore da je usamljeno srce nevjernika. Odgovaraju jednoglasno da je život dar, da Bog daje obilato. Djeca koja nisu završila u kakvom jarku nego s njima gdje imaju priliku za obrazovanje, dom i obitelj. Nedjeljna služba i zajedništvo obitelji. Stranci koji ih posjećuju koji su postali prijatelji, iskustvo roditeljstva djeci koja tu toplinu nikad ne bi osjetila da nije njih. Mesne okruglice i stiješnjene pržene banane nedjeljom. Stiskavac i hladno pivo, pokoja poklonjena krpica ili torbica, igračke za djecu. Pustolovine manevriranja cestom na putu prema kući i od kuće. Utjeha jednom sezoncu kad je saznao da ga žena vara i da nijedno od petero djece koje imaju nije njegovo; sklonište samohranoj majci šestero malodobne djece bez posla i krova na glavom kojoj su dale i posao. Projekti za samohrane majke zaražene HIV-om, hrana za siromašne obitelji; male životne pobjede, ljubavi i nestašluci. Je li teško? -Nezamislivo ponekad, jednoglasne su. Ima li ljepote? – Nezamislive, nezamislive, slažu se osmjehujući. 

Možda će te zanimati i ovo: Selo Umoja u kojem je muškarcima ulaz zabranjen – utočište za silovane žene i one koje traže sigurnost

Imaš li sličnu priču ili nešto što želiš podijeliti, javi nam se na [email protected]

Prati nas na Facebooku i Instagramu. Pretplati se na naš newsletter.

Sandra Stanić
Prikaži sve članke od autora
Mama, supruga, prijateljica i morska životinja. Bosanka zagrebačke adrese, trenutno u New Jerseyu s planom relokacije prvom prilikom. Boji se utapanja kad leti avionom, misli da je mirovanje oblik smrti i još se nada piluli koja će trajno ukloniti svjetsku nepravdu i suvišne kilograme. Vječni je putnik s tendencijom trajnog prebivališta na putovanju.
Životni san joj je boutique hotel i balkanski Burning man, pisanje kao izraz života i foaje hotela koji je izložbeni prostor, teatar, opg prodavaonica, susreti poezije i proze, azil za imigrante i sve koji se tako osjećaju. Uvijek ima mjesta za putnike namjernike, ohrabrenje i ćevape.

Postani dio Femisfere

Prijavi se za newsletter i svaki mjesec saznaj više o temama koje te zanimaju!